Pokušavao sam nekako ući Ova je mučna epizoda opisana u mojemu Dnevniku. Osobu koju sam tada zatekao s njim, ne znajući joj pravi identitet, imenovao sam, za sebe, imenom Divljak. Par godina poslije, u Ministarstvu obrane, bio sam tada u društvu gospodina Drage Franciskovića, čovjeka koji je ustrojio Hrvatsku obavještajnu službu, uočio sam Divljaka, čovjeka koji me je Prepoznavanje je bilo trenutačno i obostrano.
Pristupio mi je i kao - ispričao se za mali incident, kako ga je on nazvao, od prije nekoliko godina. Predstavio se imenom Tomislav Mičić. Toga me je dana od sigurne smrti od njegove ruke spasio Ivan Grbavac Kobra, koji me je službeno uhapsio i s lisičinama na rukama predao civilnoj policiji, koja je došla na moj zahtjev. U Policijskoj postaji na Zrinjevcu, gdje sam sproveden, i dalje s lisičinama na rukama, iskoristio sam svoje pravo na jedan telefonski poziv. Nazvao sam izravni broj ureda generala Martina Špegelja u Ministarstvu obrane.
osek: slične riječi i sinonimi |
Javio se generalov šef kabineta Ivo Trobentar i naredio policiji da me smjesta puste. Tražio sam tada uvid u svoj policijski dosje. Na monitoru računala stajalo je: Zoran Filipović. Poznaje borilačke vještine. Rezime: eliminirati ili neka druga riječ, ne sjećam se više točno, ali znam da je u prijevodu značila - UBITI. Mnoge su mi stvari od tada postale jasnije. Od toga sam dana više boravio na bojišnici, na prvoj crti. Bio mi je tada jasniji i susret s Josipom Manolićem u njegovom uredu u bivšoj Bakarićevoj vili u Jurjevskoj, mjesec-dva prije, kada sam, vjerujem, za dlaku izbjegao sličnu sudbinu.
Moja je kolegica Ines imala dogovoren intervju s njim, a mene je pozvala kao fotografa. To što nisam bio najavljen u samom je začetku kod našega sugovornika izazvalo osjetnu sumnju. Ines taj dan nije baš bila u najboljoj formi i svaki put kada bi postavila pitanje, okrenula bi se prema meni, nesvjesno tra žeći potporu. Ja bih samo lagano klimnuo glavom u znak podrške, i njoj je to bilo dovoljno.
Ovaj je naš ritual iritirao Manolića, koji je vjerojatno mislio da vodimo nekakvu dvostruku igru i da Ines, ustvari, postavlja pitanja koja sam ja osmislio. Osjetio sam opasnost, i da bih spasio situaciju, počeo sam mu i sam postavljati pitanja.
Orešković, Tihomir
Ines mi je u potpunosti prepustila inicijativu. Kada je razgovor završen, mimo svakog protokola i pravila pristojnog ponašanja, naš sugovornik, šef svih tajnih službi u Republici Hrvatskoj, otvarajući nam vrata svojega ureda, potpuno zanemarujući Inesinu prisutnost, pružio mi je ruku i kao usput upitao: Tko te plaća? Shvatio sam ozbiljnost trenutka i nekako znao da nam život ovisi o mojemu odgovoru. Nisam tako mislio, replicirao je, a glas mu je malo zadrhtao.
Ja jesam, a Vi provjerite! Noge su nam se tresle od ovoga susreta. Blef nas je spasio. Hvala CIA-i! Barem jedno njezino dobro djelo. Ne smijem ni pomisliti koliko njih ovakav razgovor nije preživjelo ili koliki su prošli s batinama i mučenjima, poput zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba i drugih vukovarskih heroja, par mjeseci poslije. Milu Dedakovića su vezali lisičinama za radijator i odvaljivali mu rebra i bubrege batinama. Zato što je branio Vukovar?! Kada su Jastreba, na Badnjak, u rano jutro Drugi se nisu usudili doći.
Puniša Račić
Kada sam već spomenuo Vukovar, na čiju obljetnicu pada i pišem ovaj tekst, još se uvijek s nepromijenjenim uzbuđenjem prisjećam kako smo tada svi bili opsjednuti njime. Vukovar je za sve Nikakav Pariz, London ili kakvo egzotično rajsko mjesto nisu mu mogli konkurirati na ljestvici naše ljubavi i zahvalnosti. U Vukovar sam stigao preko Nuštra, kroz polje kukuruza, Vukovar je već tada i službeno bio pod opsadom i neprijateljskom blokadom i sam ulazak u njega, kroz neprijateljski obruč, bio je smrtno opasan čin kojega tada, priznajem, nisam bio u potpunosti svjestan.
Naš je dolazak iznenadio i same branitelje i osoblje bolnice, gdje smo se poslije smjestili. Ovi su događaji opisani u Dnevniku, mislim korektno. Moja je namjera bila ostati u Vukovaru do kraja. U toj me je namjeri osujetio bolničar vukovarske bolnice Marko Mandić, koji mi je prišao s molbom da mu djecu izvedem iz Vukovara. Rekao je da je moj dolazak u Vukovar znak i da me čuva Bog i da jedino ja to mogu uraditi - spasiti njegovu djecu. U bolnici je bilo i nekoliko ranjenika kojima je trebala hitna medicinska pomoć izvana.
Marko je bio toliko sugestivan da sam mu morao obećati da ću to pokušati učiniti. I učinili smo to već drugi dan, Istim putem kroz kukuruze, kojim smo i ušli, izašli smo iz Vukovara. Zbog toga Marku dugujem svoj život.
- besplatni međurasni spojevi u blizini Bjelovar Hrvatska!
- noć brzih spojeva Požega Hrvatska;
- Reiner, Željko (HDZ);
- zakon o spojevima u Velika Gorica Hrvatska.
- sex dating Bjelovar Hrvatska!
- izlasci okolo u blizini Sesvete Hrvatska.
Spašavajući tuđe živote, a da toga nisam bio ni svjestan, spasio sam i svoj. A Marko? Marko svoj nije. Pogubljen je na Ovčari s ostalima. Svojim je životom, nekako mislim, platio naše. Ponesen Vukovarom i svime onim što sam tamo vidio odlučio sam otići na Kosovo i koristeći ugled koji sam imao kod Albanaca, a koji je bio neosporan, nekako ih pokušati nago voriti na otvaranje kosovske - Južne fronte. Bila je to moja osobna originalna i suluda zamisao, koja je imala smisla za obje strane, i za nas Hrvate i za Albance - jer bi se tada srpsko vojno tijelo moralo razdvojiti na dvije velike fronte i to bi pomoglo Vukovaru, mislio sam, da se razbije blokada.
Ovu zamisao nisam smio podijeliti ni s kim, jer sam se bojao doušnika u našim redovima.
- PROČITAJTE JOŠ!
- lezbijsko upoznavanje Čakovec Hrvatska;
- najbolje aplikacije za upoznavanje Makarska Hrvatska.
- izlasci na večeru Sesvete Hrvatska.
- by monografija - Issuu?
- crni speed speed u Metković Hrvatska.
Otišao sam na Kosovo preko Skoplja, avionom. I ova je epizoda djelomično opisana u Dnevniku, ali dosta šturo, jer je obilovala povjerljivim informacijama čije bi provaljivanje ugrozilo i mene i moje albanske prijatelje.
Susjedi o ubojici iz Kutine: 'Oduvijek je bio problematičan, ljudi ga se boje'
Uglavnom, plan je bio poslije Kosova produžiti za Sandžak, kod Sulejmana Ugljanina, predsjednika tamošnjeg SDA-a, i s njim pokušati dogovoriti isti plan. Bilo kako bilo, stigao sam na Kosovo. S mojim albanskim prijateljima nisam uspio dogovoriti o tvaranje Južne fronte, ali sam uspio dogovoriti prebjeg albanskih pilota s cijelom eskadrilom novih poljoprivrednih aviona. U Zagrebu sam trebao dogovoriti rute i kodove za komunikaciju, i javiti im u Prištinu.
Cijela je eskadrila i tako trebala poći u Italiju na neki posao zaprašivanja, i to kod neprijatelja ne bi izazvalo nikakvu sumnju, jer je taj prelet već odavno bio najavljen, prijavljen i odobren od saveznih vlasti u Beogradu. U Sandžak nisam uspio stići zbog nestašice goriva i srpskih agenata koji su mi stalno bili za petama.
Odlučio sam se za bijeg preko Makedonije, Skoplja, gdje sam također imao puno prijatelja koji su mi bili spremni pomoći. Moj bijeg s Kosova te poslije iz Makedonije podsjećao je na Casablancu, surovu i smrtno opasnu Casablancu. I ova je epizoda djelomično opisana u Dnevniku. U Zagreb sam, preko Sarajeva, Klagenfurta i Ljubljane, stigao točno na dan raketiranja Banskih dvora, 7.
Već sam drugi dan u Ministarstvu obrane izvijestio o dogovoru s albanskim pilotima. Pitali su me koliko će to stajati, koliko novaca? Rekao sam — ništa! Drugi sam dan trebao doći po odgovor. A odgovor je bio — negativan. Rečeno mi je da je to prerizično, da će to nepotrebno isprovocirati Srbe i slične gluposti. Bio sam izvan sebe. Kakvo nepotrebno provociranje Srba kada su dva dana prije raketirani Banski dvori, u srcu Zagreba, i pokušan atentat na cjelokupan hrvatski državni vrh, koji je tada, u tome trenutku, tamo bio na sastanku. Kako javiti Albancima da nama, usred rata, ne trebaju njihovi avioni.
Sramio sam se kao nikada dotad u životu. Naravno da je cijela stvar smrdjela, ali njezin sam smisao tek nedavno shvatio, kada je u otmici sina generala Zagorca, zabrinuti otac, bivši logističar Hrvatske vojske, bez problema odriješio kesu i otmičarima isplatio tražene devizne milijune otkupnine. Pametnima i ovoliko dosta.