Svatovi dalje Dubrovnik Hrvatska

Popularni Članci.

• speed dating kršćanin u blizini Slatina Hrvatska;
• državna brza upoznavanja Bjelovar Hrvatska.
• latinski dating u blizini Osijek Hrvatska;
• SVADBE I SPROVODI I DALJE S 50 LJUDI Stožer produljio mjere za našu županiju do 1. listopada;

Promijenili smo pravila o zaštiti privatnosti i kolačićima. Slažem se. Petar Preradović u pismu Ivanu Augustu Kaznačiću piše o svom nestrpljenju i očekivanju: »Kad će vaš »Dubrovnik« izaći? Mi čekamo već neuzterpno. Pozdravi mi gosp.

• zabavljanje u centru grada u Požega Hrvatska;
• koledž u blizini Trogir Hrvatska.
• Dogovara se svakodnevna cjelogodišnja zračna linija Osijek-Dubrovnik — !
• noć izlaska Trogir Hrvatska.

Matiu Bana i Kazalia — š njimi zajedno gledaj da si Dubrovnik osvietla lice. Jezični oblici uzeti iz neke predrazsude istaknula K. Kod ponekih dubrovačkih pisaca ovog vremena osjeća se vrlo neugodno taj nesklad dubrovačkog duha s jezičnim oblicima niklim u njemu tuđoj psiholožkoj okolini. Tipičan je primjer takovih oblika Pucićev Jelvecki sajuz. Medo Pucić, član stare vlasteoske obitelji, odgojen u Padovi i Beču, u najranijoj mladosti dvoranin jednog Burbona kneza od Lucce , uglađeni gospar dubrovački, koji govori sve europske jezike i koji provodi dobar dio svog života u kulturnim središtima Europe, zaveden jezikoslovnim predrazsudama, smatra uzorom jezika jezične oblike iz krajeva duhovno oprečnih Dubrovniku.

Ne radi se u ovom slučaju o narječju istog naroda, kao kod Goethea, nego o govoru dvaju naroda razstavljenih podpuno raznorodnim kulturama. Sve to bio je pokušaj da se u kratkim crtama prikažu okolnosti, raspoloženje, povijesna situacija, kulturne i književne prilike Dubrovnika sredinom Časopis: Dubrovnik. Cviet narodnog književstva knjižtva , 1.

• Change language!
• starije veze Trogir Hrvatska.
• aplikacija za upoznavanje u blizini Sinj Hrvatska;
• Poslovni.hr;

U prvom svesku Dubrovnika u dijelu koji se zove Staro književstvo u ovom dijelu almanaha objavljivat će se djela iz stare dubrovačke književnosti tiskana su Plandovanja Ivan Bunića Vučičevića s uvodnim tekstom Orsata Počića tako se uglavnom potpisivao Medo Pucić. Na kraju je bilješka koja nam govori da je tekst dovršen u »Gružu na 4 kolovoza«.

Vjenčanje - dan iz snova bez bankrota |

Uredništvo tako odmah potvrđuje svoje programske nakane o čuvanju i otimanju zaboravu starih dubrovačkih tekstova, a Medo je Pucić u svojevrsnom predgovoru sastavljenom od dest dijelova kroz predstavljanje i komentar Bunićeva djela iznio svoje misli i nazore o mjestu i ulozi književnosti i književnika u životu jednog naroda te važnosti narodnog jezika i postojanja pravopisa i gramatike za razvoj pisane riječi. Tekst započinje podsjećanjem na tragičnu godinu dubrovačke povijesti — godinu »velike trešnje«, strašnog potresa koji je Šetajući središnjim lokacijama svojega grada, sjeća se i zamišlja Pucić kako je to onda izgledalo.

Potres nije samo razorio grad nego i književnost, a konačno zamiranje svih književnih djelovanja dogodilo se s padom Republike. Pucić književnoj produkciji toga razdoblja ne pridaje neku umjetničku vrijednost, piše da je književnost životarila »jedva uzdišući u slabijem prevodima«. Pucićev kritički pristup svoj tekst piše kao književno—kritički i povijesni pregled Bunićevim Plandovanjima jest pozitivistički. Osobito se trsi smjestiti ga u povijesni kontekst kontinuiteta dubrovačke književnosti i ocijeniti njegovo djelo u suodnosu s povijesnim i društvenim okolnostima u kojima je nastajalo.

To drži i najvažnijim svojim zadatkom i najispravnijim putem u povijesti književnosti i književnoj kritici. Ako je to istinito za svakog čovieka, koliko veće valja da bude za jednog spisatelja, za jednog piesnika, koji, kako odkriva drugiem unutárnja svoja čutjenja i ganutja, odkriva tiem načinom upliv ili upečatljenje što je nanj sviet učinio, te postaje, ako i nehotice, izrazom svojeg vieka.

AO izračun

Pucić svakako nije zadovoljan aktualnim književnim trenutkom Dubrovnika, misli da tadašnja dubrovačka književnost nije na razini svojih slavnih prethodnika, da nema djela koja mogu izazivati istinsko uzbuđenje i ushit, koja nam mogu taknuti dušu. Rezignirano će zdvajati nad onim što vidi: »Pali smo, bratjo, duboko pali! A osobito smo mi Dubrovčani tako pali u svemu, da danas nahodimo razliku višu izmedju nas i našieh otacŕ, negoli izmedju njih i ljudě starodavnieh vriemenŕ.

Gdje nam je ona njihova prostodušnost i ozbiljnost, ono njihovo veselje, ona njihova sloboda? Gdje su nam one muze koje su mogle nadahnuti Ivana Bunića Vučičevića? I Pucić, je, naravno, kao i mnogi vlastelini pretjerano nostalgičan za starim vremenima, i on je u tom smislu nekakav laudator temporis acti i neutješan tužitelj za Republikom i vremenima »kad je knez još vlado«.

Vrlo visoko vrednuje Bunića, po osnovnim motivima uspoređuje ga s Anakreontom: »Vučičević i Anakreon, to su dva brata; stari Trakjanin i mladi Dubrovčanin, to su dva suvremenika, dva ispoviedaoca iste misli Ipak ističe on razliku između poganskog i kršćanskog pjesnika po kojoj bi potonji trebao svojim umjetničkim djelovanjem izražavati i neprekidnu dvojnost i borbu dobra i zla u čovjeku i svijetu. Pucić također analizira formalna obilježja Bunićeva pjesništva, piše da se opredijelio za ekologu — pjesnički oblik koji su proslavili Teokrit i Vergilije, Senazzar i naš Matija Petar Katančić.

U prosudbi vrijednosti književnog djela daje prednost sadržaju nad formom, zauzima se i za slobodu i autonomnost stvaralaštva »niedna kritika ne smije pitati piesnika za šta je izabrao tu i tu priliku a ostavio ovu i onu« i nepristranu ocjenu vrijednosti umjetničkih dosega. Kritika se ne bi trebala upuštati u razglabanje zašto se književnik koristio nekim postupkom ili zašto se koristio nekom formom, nego bi trebala prosuđivati jedino o književnoj vrijednosti — »Kritika ima biti zadovoljna svoiem granicama koje je opunovlaštaju razgledati je li piesnik dobro ili ne izrazio svoje misli.

I u jeziku daje prednost starijim književnicima koji su »čistije pisali« iako zaključuje da ni oni, najvjerojatnije, nisu imali gramatike jer o njoj nema nikakvih tragova. Razlog tomu vidi Pucić u štovanju i slijeđenju tradicije i njegovanju narodnog jezika.

Predsjednica Vlade na obilježavanju Dana grada Dubrovnika

Njegova briga za jezik očita je i u dosta oštrim kritičkim primjedbama na račun nekih čestih i tipičnih pogrešaka koje naziva idiotizmima: » Svoj opsežni tekst Ban je podijelio na povijesno—politički — Razdielak politični i književni dio — Razdielak književni. Na završetku prvog dijela je Opazka, a na koncu napomena da je tekst napisan u Beogradu , a prerađen u Dubrovniku U prvom dijelu podijeljenom u osam cjelina razmatra Ban neka značajna mjesta dubrovačke prošlosti, trudi se dati sintetički pregled dubrovačkog života i određuje njegovo mjesto u povijesti te definira ulogu koju bi njegov grad trebao imati u panslavizmu.

Na početku iznosi osnovne podatke o postanku Dubrovnika od Ban upozorava da su se u Dubrovniku u cijelosti sačuvali jezik, književnost, zakon i običaji Rimljana, da je vlada bila »sasvim pukovlastna«, da se Dubrovnik održao već trinaest stoljeća u okružju jakih, a duhovno slabijih i neprijateljskih naroda. Usred »tegoba i pogibelji« razvio se kulturno i gospodarski, sudjelovao u najvećim svjetskim događajima i u trajanju se uspoređivao s najsilnijim carstvima. Geografski položaj, okruženost morem grad izgrađen na hridi Laus određivali su život Dubrovčanima.

Sve se to očituje i u gospodarskom prosperitetu Dubrovnika oslonjenog umnogome na pomorstvo i trgovinu, ali i u njihovim pojedinačnim sudbinama, o čemu su pisali mnogi dubrovački književnici. Ban daje kratak prikaz razvoja dubrovačkog pomorstva: u kratko vrijeme imali su brodovlje kojim su potkraj osmog stoljeća »očistili« Jadransko more od gusara i »između svih novih naroda Evrope uprav su Dubrovčani najprie počeli prostrano po njoj tergovati.

Poznato je da se zastava svetoga Vlaha susretala na svim morima svijeta: »Tako njihovi preveliki brodovi svoim slobodnim stiegom dopirahu u iztoku do India a u zapadu do Amerikŕ, noseći u plovitbi svojoj preko svih mora svieta najskuplje proizvode svih naroda«. On navodi da su s njima svakako bili i Dubrovčani koji su od gladi spasili južnu Francusku.

Uz trgovinu Ban ističe i obrt: građenje brodova poznavalo se od kako je postojao Dubrovnik, postojala je i ljevaonica topova, stakla, kovnica matematičkog oruđa, brojne tkaonice, mnogo rukotvornica zlata, srebra, olova i gvožđa. U trećem dijelu pozabavio se približavanjem Dubrovnika slavenskom svijetu. Službeno se u Dubrovniku govorio latinski, ali je taj jezik »gubiaše se sve više i više u puku« iščezao, a grad bio prozvan novim imenom Dubrovnik po slavenskoj Ban piše serbskoj riječi dubrava što znači šuma koja je prekrivala planinu do čijeg se podnožja grad protegnuo.

Te promjene značile su i promjene stanovništva i strukture vlasti. Došli su Slaveni kao svakako neprosvjećeniji narod u odnosu na starosjedioce, osnovalo se »vladanje vlasteosko«. Ban hvali funkcioniranje vlasti koje je i omogućilo takav napredak u gospodarskom i duhovnom pogledu jer plemići koji su imali vlast vlastela »prem da je s pukom postupala onom izvanskom gordosti koja joj je svud prirodna, ništa manje njim je upravljala tako razumno, brižljivo i rećiću otčinski, da ostaje u poviestnici vlastelstva kano jedan osobiti primjer, i zaslužuje nezaboravnu harnost svoih sugradjana«. Temelje vanjske politike i unutarnjeg uređenja Dubrovačke Republike Ban analizira u četvrtom dijelu: »Malahan narod sav obuzet tergovanjem i književnosti morao je naravno m rziti na rat; i zaisto Dubrovčani su uviek nastojali da ga se uklone.

Hrvatska - Croatia

I Marin Držić kroz usta svog Negromanta progovara o ratu kao »pogubi ljudske naravi«. Utjecanje miru i slobodi kao preduvjetu svekolikog procvata svih vrijednosti sjetimo se Gundulića nipošto ne znači da Dubrovčani nisu bili u stanju braniti svoje interese. Želeći ispraviti predrasudu o svojim sugrađanima koji su sve rješavali novcem i diplomacijom, Ban navodi, uz mnoge primjere iz povijesti, da neće ni spominjati sve ratove koje su okončali u svoju korist: » U šestoj cjelini bavi se Ban onim Dubrovčanima a takvih nije malo koji su svojim djelovanjem zadužili ostale narode i afirmirali se izvan zidina svoje male države potpomažući promicanje opće trgovine, pospješujući razvoj učenosti ili sudjelujući u najvažnijim vojničkim pothvatima ili postižući značajne diplomatske karijere na europskim dvorovima.

Tekst zaključuje napomenom kako su Dubrovčani sudjelovali i u »Kolumbovom iznašastju Amerike«. Posebno je istaknuo pravičnost i poštenje Dubrovčana to je pokazao i u svojim dramama, op. Taj opširan pregled zaključit će apoteozom dubrovačkoj prošlosti: »Poviestnica Dubrovnika jedna je od najljepših stranicŕ ne samo u obćoj poviestnici njihovoj, nego i u poviestnici cieloga čoviečanstva. Želi Ban Dubrovčane predstaviti u najboljem svjetlu, mora se primijetiti podosta idealiziranom, očituje se ljubav njegova prema svom gradu i njegovim građanima, ali i ponos i divljenje prema svemu onom što je u gospodarskoj i kulturnoj sferi taj grad značio kroz stoljeća naše duhovnosti.

Veličao je dubrovačku prošlost, politiku, diplomaciju, književnost, sve što se moglo postići mudrošću i znanjem, savjesnim upravljanjem, razvijanjem istodobno materijalnih i duhovnih vrijednosti što je Dubrovniku osiguralo povlašten položaj. Dubrovčani su, tvrdi Ban, svoju državu izgradili na otvorenosti, pravičnosti, mudrosti, znanju i obrazovanju djelujući uvijek u skladu najetičnijih načela «odvraćajući rat kad god su mogli«.

Important links

I on je apostrofirao ono što su mnogi pišući s različitih gledišta o Dubrovniku uvijek isticali — sklad. Slava i ugled Dubrovnika temeljili su se na harmoničnom prožimanju javnih i općih vrlina, upravljanju zasnovanom na vrijednosti najčistijih etičkih načela. U prilog tomu navodi se da je Dubrovnik zarana imao bogatu i raznovrsnu produkciju ne samo književnih nego i povijesnih, znanstvenih, matematičkih, pravnih i jezičnih djela.

U galeriji zaslužnih spominje Držića napisao u ono doba prvu tragediju , Iva Stoića najvećeg bogoslova rimske crkve u Posebnu pozornost posvetio je ulozi Dubrovnika u slavenskom preporodu jer od njega je i došao prvi poticaj svim ostalim, osobito južnoslavenskim narodima. Pjesništvo na narodnom jeziku se, prema Banu, rodilo u 9. Ban hvali dubrovačku književnost Izdvaja Ban i ulogu Ivana Gundulića, »jednog od najvećih pjesnika što je Dubrovnik imao do naših dana«.

Svijet ga je upoznao kroz talijanski prijevod, neki dijelovi prevedeni su na francuski, a spominje i poslije u suvremenoj kritici potvrđeno ugledanje na Tassov Oslobođeni Jeruzalem. Iznio je i kraću kritičku opasku o Osmanu , koji je često glorificiran posebice u književnoj kritici prve polovice Govoreći o književnosti, dopustio je sebi i neke kritičke primjedbe — opća slabost svih dubrovačkih pjesnika su »suvišna nadutost, oduljenost i s ovom skopčana razslabljenost mislě; Gundulićev utjecaj prijeloman je, njegovo djelo označilo je preokret u slavenskoj orijentiranosti dubrovačke književnosti pa su nakon njega mnogi pjesnici pjevali u tom duhu.

Iako uočava veliku prevlast latinskog jezika kod dubrovačkih pisaca Ban ipak primjećuje prodor narodnog jezika u književnost: »Uz Pierka, Hidja, Jozo, Jakob i Damian Betondić, i Antun Kaznačić braniahu slavjansku vilu od italianštine koja pod Austrijanskom vladom zajazi u Dubrovniku Ističe ih kao primjer dubrovačkoj mladeži koja bi trebala plodove »svojega evropejskoga izobraženja« prinositi na »oltar domaći«. I taj pregled Ban zaključuje glorifikacijom Dubrovnika u razvoju i budućnosti slavenstva: »Grad njihov bitiće do vieka slavjanima grad sveti, paladnik narodnosti. Prvi svezak Dubrovnika jedini koji je tiskan u Dubrovniku, u Martechinijevoj tiskari donio je dosta pjesničkih priloga.

Petar Preradović objavio je svoju Piesmu Dubrovniku u dvostruko rimovanom desetercu. Pjesma odiše poštovanjem prema Dubrovniku i svemu što on znači u duhovnosti ilirizma:. Pjesma je, kako joj i naslov kazuje, pozdrav Dubrovniku, njegovoj slavnoj prošlosti, ali i tuženje nad njegovom sudbinom u aktualnom trenutku, suprotstavljanje slavne prošlosti i tužne sadašnjosti:.

U maniri narodnog pjesništva čiji se utjecaji očituju i u leksiku Preradović daje sliku Dubrovnika kao svijetle točke svekolikog slavenstva i knjige u kojoj su sadržane najljepše i najsjajnije stranice slavenske prošlosti. Ujedno je to i kratak pregled dubrovačke prošlosti, priznanje njezinoj zasluženoj slavi, veliča se njegovo mjesto i značenje u okviru preporoda » U dvorih si udomio vile, Slavske vile, sirote prognane. Također Preradović namjenjuje Dubrovniku značajno mjesto u aktualnim događanjima u kontekstu buđenja panslavističkih ideja »Zavikni joj na obadva uha, Da je vrieme slavskom sad vrimenu,« i upozorava na potrebu ostajanja u slavenskom kolu i na opasnosti odnarođivanja:.

Pjesme Antuna Kaznačića objavljene u ovom svesku pod naslovom Vienac narodne slave spjevane su uglavnom u rimovanim osmercima, a posvećene značajnim ljudima ili događajima.