Na početku V. Batović je označio liburnske granice ovako: Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na našem primorju od rijeke Raše u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. Dalmaciji s pripadajućim otočjem. Međe su joj se pružale rijekama i gorama: Rašom, Učkom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili točnije Butišnicom, Krkom, Kosovčicom i Čikolom, jer ima dokaza da je obuhvaćala i manji predio jugoistočno od Krke, uključujući grad Promonu danas Tepljuh kod Drniša.
Prema tome, graničila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleđu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom. Šišić, Povijest Hrvata, nav.
HRVATSKI ZBOR SPORTSKIH NOVINARA
Za vrijeme Augusta rimska vojska je brojila , pod Dioklecijanom , a u doba Konstantina Velikog vojnika. Pahl-Rugenstein Verlag, Köln, , str. Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vrijednih, a među njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Raše Arsia fl umen u Istri do rijeke Krke Titius fl umen.
Čitav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom užih teritorijalnih općina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovom području bio je Iader Zadar , središte agrarne kolonije rimskih građana. Suić, Odnos grad - selo u antici na istočnoj jadranskoj obali. Suić, Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira. Batović, Liburnska grupa.
Batović, Liburnska grupa, nav. Batović, nav. Za Augustova vladanja granice između Histra i Liburna bila je rijeka Raša. Godine Suić misli da je granica tada išla vinodolskom sinklinalom negdje do visine današnje Crikvenice. Naime, japodski je etnički prostor Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plašćanska udolina, Pounje, Gorski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca , od ključnog značenja za sve kopnene puteve prema Panonskoj nizini, južnom Jadranu i unutrašnjosti Balkana.
Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali širenju rimskog političkog i gospodarskog utjecaja, a svojim su čestim vojnim upadima izravno ugrožavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji sjeverna Italija Od samog početka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog brončanog doba stoljeće prije Krista , Japodi su predstavljali jasnu i relativno određenu etničku cjelinu čiji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plašćanska udolina predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Međutim, Japodi su živjeli i na području Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o čemu nam jasno svjedoče povijesni i arheološki izvori.
Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaćao bi Liku, Ogulinsko-plašku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te područje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom str. Benac je napomenuo da su Histri bili izloženi utjecajima i jačoj infiltraciji nositelja kulture žarnih polja iz Podunavlja već od kasnog brončanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima također bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena npr.
Catali, Menoncaleni, Subocrini među kojima je romanizacija bila jača nego u drugim krajevima.
- Hrvatsko Kraljevstvo!
- starije veze Trogir Hrvatska.
- speed dating preko 30 u blizini Osijek Hrvatska?
- lokalna veza Virovitica Hrvatska.
- klub za izlaske Županja Hrvatska.
- Calaméo - Zbornik radova s Prve medievisticke znanstvene radionice u Rijeci?
Benac, O etničkim zajednicama. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, , str Boris Olujić, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otočac, sv. Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko pučko otvoreno učilište Otočac, str. Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu čine masiv Velebita i rijeka Zrmanja.
Za sada je još uvijek sporno pitanje izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraženosti ovog područja, nije moguće potvrditi arheološkim nalazima.
Rimska Japudija predstavlja tek reliquiae reliquiarum nekada moćnog i ekspanzivnog naroda, kojega je matična postojbina bila reducirana uglavnom na prostoru između velebitskih izdanaka i vijenca Bebijskih alpi Kapele i Plješivice , dakle na području današnje Like, Gacke i Krbave. Širenje imena Liburnije bilo je posljedica činjenice što su Japodi zajedno s Liburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije čije je sjedište bilo u Skardoni.
Liburnija je u tom stoljeću obuhvaćala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svršetku II. Pri kraju tridesetih godina III. Liburnija je bila uključena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specifična cjelina. Ona se bitno razlikovala i drugačije tretirala od južnog dijela provincije Dalmacije Ružica Drechsler-Bižić, Japodska grupa. V, str Usp. MH, Ogranak, Ogulin, , str Š. Čače, Položaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. Suić, Arheološka kretanja u vezi s antičkim Japodima. U: Arheološka problematika Like.
Medini, Provincia Liburnia, nav.
Navigacijski izbornik
Žitelji priobalnog zaleđa živjeli su stoljećima gotovo na isti način baveći se pretežno stočarenjem, 49 ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkansko-jadranskog zaleđa posjedovao je i vlastitu pismenost za svoje potrebe već u antičko doba. U vrijeme rimske vlasti službeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijaše latinski za sve etnike u državi. Sloj stanovništva za čije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi služio se i svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl Carl Patsch otkrio je i u više navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV.
Ovdje se pojavljuje dvaput u trećem retku u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po svoj prilici može držati za konzonantsko j. U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsch označava kao j. U tekstu trećega spomenika iz Lisičića u zadnjemu retku natpisa Patsch je našao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobično je na spomenicima iz Lisičića pisanje slova f koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo f.
PRETRAŽIVANJE KALENDARA
Zemaljskom muzeju. Naklada Bos. Zemaljskog muzeja, Sarajevo , str. Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria.
- Branimir Besak: HRVATSKA KRONOLOGIJA?
- komuna: slične riječi i sinonimi | ;
- Document Information;
- Uploaded by!
- .
- ?
Džemal Čelić, Tokovi pisane riječi u Bosni i Hercegovini. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Basler ističe posebnost slova iz Lisičića. Basler, Grčko-latinska pismenost. U: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, str Ljubinko Popović je svojim posebnim tumačenjem pokušao objasniti ta slova, koja su po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Ljubinko Popović, Počeci jugoslavenske pismenosti. Marko Japundžić u pismu piscu iz Odre 4. Wien, , str. Prema Strabonu možemo zaključiti da je jedan od kriterija za razlikovanje etničke pripadnosti jednog stanovništva od drugog, neovisno od izvanjskog antropološkog izgleda, u antici bio govor jezik.
Osi su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graničili su s germanskim Markomanima i Kvadima Tacit, Germania, Jedan važan arheološki nalaz s otoka Brača upućuje na mogućnost zaključivanja kojim se jezikom govorilo u rimsko doba na teritoriju Dalmacije. Naime, u dolini iznad sela Škripa na Braču jedan od dva natpisa, koji su posvećeni Liberu jednom od najranijih staroitalskih i starorim- 51 Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt.
Priredio I. Berlin, , str. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, München, , str Jeronim o tome piše ovako: Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit, Gerolamo, Gli uomini illustri. Suić, Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. Milan Budimir zaključuje da riječ Veselia proizlazi iz slavenskog veselu und ill. Veselia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. Zaninović je istaknuo slijedeće: Otočanka Veselia posvetila je ovaj natpis Liberu kao božanstvu zaštitniku turnjačice i podruma, što se ogleda u neuobičajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom natpisu i jednom drugom sa Korčule, Torcular ili torculum je naziv vinskog tijeska u užem smislu, a torcularium je naziv cjelokupnog sustava turnjačice.
Zaninović, Štovanje Libera na istočnom Jadranu.
Ivan Mužić HRVATSKA POVIJEST. devetoga stoljeća - PDF Kostenfreier Download
Simpozij: Duhovna kultura Ilira, str. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Carl Winter s Universitätsbuchhandlung, Heidelberg, , str R. Katičić je načelno odbacio svaku mogućnost da je u tom natpisu posrijedi prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zaključio da se u imenu Veselia može raditi samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia R. Katičić, Veselia Felicetas. Beiträge zur Namenforschung, sv. Među ove posljednje možemo spomenuti npr. Drugi, latinski dio imena znači sreća, a kako ilirski dio Veselia ima očite sličnosti sa slavenskom riječju veselje, nije teško ilirskom imenu dati objašnjenje sadržano u toj slavenskoj riječi.
Takvim, ili sličnim postupkom, posebno komparacijom ilirskih imena s indoevropskim jezicima, te poznavanjem fonetskih zakona ilirskog jezika, moglo se rekonstruirati ili bar pretpostavljati, značenje niza drugih ilirskih riječi. Stipčević, Iliri, nav. Alföldy, Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia. Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, , str M. Budimir, Griechisch und Makedonisch. Katičić piše o Budimiru da je kao filolog veliki majstor svoje znanosti Katičić, Milan Budimir.
Ljetopis JAZU za , sv. Budući da je do njega latinski Felicitas, moguće je kako je isto prevedeno s latinskoga. Ali je jednako moguće i obratno. Tko tvrdi kako je to latinsko ime zbog piščeve greške ispalo - hrvatsko, to, dakako, mora i dokazati. Ništa ne upućuje da je u pitanju pisareva greška. Stvar se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle dok se ne dokaže suprotno. A tih dokaza do sada nije nigdje Među svojim listićima imam pribilježeno dotično ime. Budem li ikada o njemu pisao, uvrstit ću ga među stara hrvatska osobna imena.
Božanstvo, koje je u antičkoj Dalmaciji zabilježeno na latinskom natpisu kao Vidasus, potvrđuje da je među starosjediteljima u Dalmaciji postojao kult boga koji su nazivali Vid. Jezikoslovac Mate Šimundić smatra da je izvorni naziv topuskog Vidasus-a bilo Vid i da je to praslavensko ime Citat iz pisma M. Šimundića, koje je iz Maribora 2.