Teme mučeništva i preživljavanja pojavile su se kao katalizatori nacionalne mašte u nastajanju. Središnje mjesto u ovoj epici zauzima mit o nacionalnoj žrtvi uoči Kosovske bitke Srpskog kneza Lazara posjećuje prorok Ilija prerušen u sivog sokola.
Zakon o blagdanima, spomendanima i neradanim danima u Republici Hrvatskoj -
Ilija traži od Lazara da se opredijeli između carstva nebeskog i carstva zemaljskog. Lazar se opredjeljuje za prvo, i time, u ime večne duhovne slave žrtvuje materijalni položaj svojeg naroda. U srpskoj ikonografiji, Lazar se dalje prikazuje na posljednjoj večeri okružen s 12 vitezova od kojih će ga jedan izdati Turcima. Pogibija kneza Lazara, kao i Kristovo raspeće, prihvaća se kao božanska koreografija u cilju nacionalnog spasenja Sells Negativno historijsko iskustvo, kao što je bilo padanje pod tursku vlast pretvara se u transcendentalnu mesijansku potvrdu duhovnog kontinuiteta i konačnu obnovu srpskog kraljevstva na zemlji.
Teleološka po svoj političkoj artikulaciji, a time i predodređena da se u potpunosti ostvari, ova priča koristi vjerske i sekularne metafore u svim svojim aspektima. Kada su Turci otišli, Slovani koji su prešli u islam, kao živi ostaci turskih vremena, proširili su i nastavili osjećaj i historijskog i metafizičkog gubitka i postali ideološki kamen spoticanja za nacionalno samoostvarenje. Moralna osuda lokalnih muslimana najbolje je tematizirana u epskom djelu Petra Petrovića Njegoša Gorski vjenac , objavljenog , koji se sve do danas smatra najvećom književnom artikulacijom srpstva.
Taj ep obuhvaća osnovne moralne principe Kosovskog ciklusa koji je postao standard romantičarskog pokreta u umjetnosti i književnosti XIX vijeka. Ako se i kada se ponovo uspostavi Velika Srbija, jačanje nacionalne svijesti ovisiće o eliminisanju nečistoće iz vlastitih redova. Za razliku od srpskog traganja za čistom i svetom nacionalnom krvlju, prvi hrvatski nacionalisti, potekli iz katoličkog habzburškog okvira, svoju naciju su u početku definirali ne kroz prizmu etničke isključivosti, već u smislu teritorijalne inkluzije svih ilirskih, to jest, autohtonih balkanskih naroda.
Ilirski pokret je priznavao vjerske razlike u okviru slavenskog identiteta, ali je težio za regionalnim sinkretizmom. Kao i u srpskom slučaju, u rađanju hrvatskog nacionalizma jezik je, naravno, odigrao središnju ulogu, dok etnocentrizam i vjerski esencijalizam nisu postojali. Osjećanje da hrvatski identitet nije politički ili vjerski, već kulturno ugrožen, pojačala je potreba za stvaranjem jezičke diferencijacije unutar Habzburške monarhije.
Ljudevit Gaj, zagovornik ilirske ideje, strahovao je da će hrvatski jezik, ukoliko se po odbacivanju latinskog dovoljno ne razvije kao suvremeni jezik, biti zamenjen mađarskim Despalatović Zabrinutost zbog asimilacije zbog mađarskog kulturnog nacionalizma bila je glavni poticaj za očuvanje kulturnog identiteta, kako su ga definirali hrvatski intelektualci koji su se rijetko pozivali na revolucionarno buđenje. Oni su se umjesto toga opredijelili za pasivan stav. Bez obzira na svoju namjeru da premosti jaz između Srba, Hrvata i drugih Južnih Slavena, Ilirski pokret je bio suviše neodređen i inkluzivan da bi pustio korijenje.
Za ovaj proces bilo je najvažnije da se potaknu osjećanja bosansko-hercegovačkih katolika, posebno stoga što je tamošnje pravoslavno stanovništvo već bilo uključenu u srpsku nacionalnu kartografiju. Upravo u vezi sa sudbinom Bosne i Hercegovine, koja se nalazi između Srbije i Hrvatske, nacionalistički ideali su najjače dolazili do izražaja i najjače su se učvrstili.
- Reprezentacija islama i muslimana u hrvatskim dnevnim novinama od do godine - CROSBI.
- Knjiga koja svjedoči o sveprisutnosti i doprinosu muslimana u Hrvatskoj.
- izlasci s momcima u Nova Gradiška Hrvatska?
- Navigacijski izbornik!
- I ti si Njemačka, Alija!!
- besplatna web stranica za upoznavanje u blizini Čakovec Hrvatska!
Posledice su bile dvojake. Najprije, osiguravale su bezbjedno uključivanje bosanskih katolika u hrvatski nacionalni prostor i drugo, pozicionirale su religiju kao glavno obilježje nacionalne pripadnosti. Muslimani u Jugoslaviji — problemi i rješenja. Na ovakvom historijskom i ideološkom fonu nije bilo lako ostvariti ravnotežu između teritorijalnih i političkih pretenzija muslimanske populacije u Kraljevini Jugoslaviji.
Režim je zahtjevao uspostavu određene kontrole nad vjerskim poslovima muslimana, najpre i prije svega preko djelovanja reprezentativne Islamske zajednice, institucije naslijeđene od austrougarske uprave. U pokušaju da centralizira, ali i da zaštiti islamski vjerski život, habzburška uprava je jednim, u suštini kolonijalnim gestom, osnovala upravnu organizaciju nazvanu Islamskom vjerskom zajednicom IVZ. Na čelo te institucije postavljeni su jedan vjerski poglavar reis-ul-ulema i četvoročlano vijeće zaduženo za islamske vjerske poslove.
IVZ kasnije samo IZ , organizacija jedinstvena i po načinu na koji je osnovana i po svojim ovlaštenjima, igraće središnju ulogu u zastupanju vjerskih i nacionalnih interesa muslimana. Ona je bila zadužena za upravljanje svim aspektima vjerskog života u vezi s privatnim i javnim pitanjima, kao i za usmjeravanje i, po potrebi, interveniranje i nadgledanje aktivnosti sufija, tako što je postavljala duhovne vođe svih njihovih ogranaka.
Ova institucija je preuzela na sebe očuvanje kontinuiteta tradicionalnih islamskih pravnih i obrazovnih institucija, ali uz značajno smanjenje utjecaja. Pomenuti okvir kojeg su postavili Habzburzi unet je u Kraljevinu Jugoslaviju, ali ne bez izmjena koje su inicirane zbog njenih vlastitih političkih interesa u pogledu statusa muslimana.
Usprkos tomu što je nakon osnivanja prihvatila ovu unutrašnju strukturu, Jugoslavija je nije ostavila nepromijenjenom. Pokazalo se da je nekoliko činilaca bilo štetno za nove vlasti: najprije, kako je potvrđeno jugoslovanskim ustavom od Time je preplitanje vjerskih potreba i političkih aspiracija okončano na papiru, ali nikada u praksi nije u potpunosti zaživjelo. U razdoblju između dva svetska rata, jugoslavenski muslimani u cjelini i IZ kao njihova predstavnička institucija, bili su suočeni s brojnim izazovima. U skladu s odredbama Pariške mirovne konferencije, od vlade je zahtjevano da se muslimanima garantira: mogućnost da i dalje žive u skladu sa šerijatskim obiteljskim pravom zasnovanim na islamskim principima; zaštita postojećih vjerskih objekata, mjesta i institucija — kao što su džamije, groblja, vakufi i slična mjesta na kojima se odvijao vjerski život i život zajednice — odnosno, mogućnost podizanja novih objekata; i obezbjeđenje imenovanja reis-ul-uleme kao vrhovnog poglavara svih jugoslavenskih muslimana Nakićević Te odredbe, međutim, gotovo da i nisu bile ispunjene.
Kao što primjećuju brojni analitičari, jugoslavenska vlada, ne samo da nije bila voljna da uloži političke i ekonomske rasurse, kako bi toj zajednici omogućila da napreduje, već je sve manje bila voljna da iz svojih ruku ispusti kontrolu nad njenim javnim životom i institucijama. Mustafa Imamović identificira tri kljućne faze u administrativnom životu IVZ u razdoblju od , do Prva obuhvaća razdoblje od , do ; druga razdoblje od , do , i treća, razdoblje od , do Bez obzira na to što je u prvoj fazi administrativni položaj IVZ praktički ostao isti kao u vrijeme Habzburga, postupno su se počeli javljati drugi problemi, što je negativno djelovalo na utjecaj te zajednice na jugoslavenske muslimane.
Najznačajnija je činjenica da su muslimanima slovenskog podrijetla iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, u skladu s odredbama Ugovora iz Sen Žermena iz , garantirana manjinska prava, a ne status konstitutivnog naroda, kao Srbima, Slovencima i Hrvatima.
- Udruga useljenika.
- upoznavanje plus size Zagreb Hrvatska.
- Muslimani u BiH će trebati mnogo mudrosti i strpljenja?
- Konferencija Muslimanske zajednice u Europi prava i obveze.
- Main navigation!
- web stranica za herpes u gradu Bjelovar Hrvatska!
Ovo je na više načina izmjenilo njihov status u Bosni i Hercegovini u odnosu na onaj postavljen habzburškom deklaracijom iz , kojom, ne samo da su očuvali vjerski suverenitet, već su dobili status najvažnije demografske grupe u habzburškoj viziji bosanske nacionlne kulture. Sa svoje strane, među muslimanima iz drugih krajeva, kao i drugačijeg etničkog porijekla, kao što su bili Albanci i Turci, nije postojala takva istorijska kohezija, što je dovelo do njihove nevidiljivosti, a često i ugroženosti.
Prenos vlasti s habzburške uprave na Kraljevinu Jugoslaviju uključivao je, na papiru, reguliranje vjerskih poslova na isti način: imenovanje vjerskog poglavara, zaštitu džamija, kao i vakufske imovine i dozvolu da se porodična pitanja — brak, naslijeđivanje i drugi privatni poslovi — rješavaju u islamskim šerijatskim sudovima bez miješanja sa strane. Za razliku od muslimana iz Bosne i Hercegovina, a djelomično i Crne Gore, koji su imali mogućnost da se obrate takvim sudovima, zahvaljujući svom zaštićenom statusu u prethodnom režimu, muslimanima u drugim krajevima to nije bilo omogućeno, a vlasti nisu bile posebno zainteresirane da proprave njihov položaj.
Godine , beogradski muftija, delegiran u državni ured za vjerska pitanja, bio je zadužen za sva pravna pitanja muslimana izvan Bosne i Hercegovine, to jest, u južnoj Srbiji Makedonija, Kosovo , a od , i u Crnoj Gori, što je muslimanima koji su živjeli u udaljenim krajevima otežavalo mogućnost da žive u skladu s islamskim principima koje im je navodno, obezbijedila država. Osim toga, između beogradskog muftije i IVZ iz Bosne i Hercegovine došlo je do nesuglasica u vezi s legitimitetom i ovlaštenjima, posebno u vezi s interesom IVZ da vodi računa o svim aspektima vjerskog života, uključujući i upravljanje vakufskom imovinom koja je izvan granica Bosne i Hercegovine bila izložena oštećenju i eksproprijaciji.
Iako je IVZ evidentirala česte povrede imovine širom Jugoslavije, u krajevima gdje su živjeli muslimani, uključujući rušenje džamija, eksproprijaciju i promenu namjene vjerskih zgrada, kao i vandalizam i uništenje muslimanskih grobalja, ona nije bila nadležna za vođenje sudskih postupaka i za zastupanje žrtava Imamović n. U političkom smislu, muslimani su bili nedovoljno zastupljeni u državnim institucijama. U Narodnom vijeću novoformirane vlade oni su, primjerice, imali samo dva mjesta, mada je početna ideja bila da imaju šest Purivatra Usprkos stalnim pokušajima muslimanskih aktivista i intelektualaca da poprave situaciju, to jest, njihovim zahtjevima za ravnomjernijom zastupljenošću u javnom životu, sudjelovanje muslimana ostalo je nedovoljno na svim nivoima vlasti.
Na primjer, u jednom izvještaju iz avgusta , u kojem su navedeni svi nosioci javnih funkcija, od državne administracije do obrazovnih institucija i različitih sektora javnih usluga, samo 17 od , bili su muslimani i to uglavnom na lošije plaćenim poslovima. Muslimanski intelektualci okupljeni oko Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO udružili su se da bi popravili situaciju, ali interna neslaganja, posebno s drugim muslimanskim političkim pokretom, prosrpski orijentiranom JNMO, kao i vanjski izazovi, poput sistematskog isključivanja muslimanske političke elite s utjecajnih administrativnih položaja, uglavnom su im onemogućili da postignu uspjeh Imamović n.
Druga faza odnosi se na status i delovanje IVZ poslije , kad je beogradski režim toj organizaciji ukinuo autonomiju u pokušaju da sve muslimanske poslove u cijeloj zemlji stavi pod kontrolu vlasti koje su sada bile više centralizirane. Novi propis koga je početkom , uvelo Ministarstvo pravde, omogućio je vladi da sedište IVZ preseli u Beograd, imenuje novog vjerskog poglavara, reis-ul-ulemu i formira vjersko vijeće ulema-medžlis u čiji sastav su ušli ugledni islamski teolozi iz Sarajeva i Skoplja, kao i devet muftija iz različitih dijlova zemlje Imamović Tadašnji sarajevski reis-ul-ulema, Džemaludin Čaušević, žestoko je reagirao protiv ovog prenosa vlasti i stalno zamjerao režimu zbog pokušaja da kontrolira i sekularizira muslimane na način koji se kosio s njihovim vjerskim slobodama i praksom.
Zbog toga što su svi ostali gluhi na njegove pritužbe, on je odbio da prihvati položaj reis-ul-uleme nove IVZ, za čime je sljedilo njegovo prinudno povlačenje i postavljenje na taj položaj Ibrahima Maglajlića koji je bio više naklonjen režimu.
Središnji državni portal
Devetorica imenovanih muftija — za Banjaluku, Tuzlu, Sarajevo, Mostar, Pljevlje, Novi Pazar, Prizren, Bitolj i Skoplje — trebalo je da djeluju kao predstavnici vlasti, a ne samo kao pravni stručnjaci muftije kako je to tradicija nalagala i to više u skladu s ovlastima koja su imali u okviru hijerarhije svoje vjerske organizacije Imamović Ovakva politika dodatno je pojačala tenzije u redovima islamskih poglavara širom zemlje, budući da je promijenila tradicionalne uloge autoriteta, a da nije adekvatno razmotrila nedostajuće karike u pogledu mogućnosti da se u cijeloj zemlji očuva način života u skladu sa šerijatskim načelima.
Treći period započeo je S obzirom na to da su u istorijskom smislu centri verskih vlasti gravitirali ka Sarajevu i Skoplju, jugoslovenski muslimani nisu pružili veliku podršku politički motivisanom preseljenju u Beograd.
Namera da se oni usklade postigla je suprotno dejstvo, te je režimu postalo jasno da ukoliko želi da stekne širu podršku, mora da sarađuje s JMO, a ne s prosrpski orijentisanim muslimanskim intelektualcima kao što je bio Maglajlić. Sedište IVZ vraćeno je u Sarajevo i postavljen je nov reis-ul-ulema, Fehim Spaho, s ovlašćenjem da ponovo nadzire sve verske poslove i poslove muslimana u celoj Jugoslaviji, da upravlja vakufskom imovinom i nadzire rad verskih sudova.
IVZ je imala svoje predstavništvo u Skoplju, koje je imalo trostruko ovlašćenje kao i sedište u Sarajevu, čijem je verskom rukovodstvu zvanično ipak bilo podređeno. Što se tiče verskog obrazovanja muslimana u tom periodu, situacija je bila primetno nejednaka, pri čemu je najviše mogućnosti za to postojalo u Bosni i Hercegovini, budući da su obrazovne institucije bile obezbeđene i nasleđene iz turskog i austrougarskog perioda. Posebno značajno bilo je pitanje obuke stručnjaka za bavljenje relevantnim pravnim pitanjima u skladu sa hanafijskim principima islama.
Ustav iz U skladu s tom odredbom, sudije su mogle da budu samo muslimani, od kojih se tražilo da imaju diplomu pravnog fakulteta i specijalizaciju iz islamskog prava, ili pak diplomu šerijatske škole. Mogućnosti da se stekne takvo obrazovanje postojale se uglavnom u Bosni i Hercegovini u kojoj su se osim Gazi Husrev-begove medrese, glavne institucije za versko obrazovanje, mogle pohađati i šerijatske škole, kao i Šerijatska sudijska škola koju je austrougarska uprava osnovala u cilju obuke islamskih sudija visokog ranga.
Ta škola je zvanično priznata , kada je dobila status državnog univerziteta. U svim ostalim delovima zemlje, versko obrazovanje počivalo je na porodici i mektebima , osnovnim školama u kojima se sticalo osnovno versko obrazovanje. Kvalitet verskog obrazovanja i nivo upisa u većini tih škola bili su na niskom nivou. Jedini drugi značajan islamski obrazovni centar osnovao je On je najpre imao status medrese da bi Važno je napomenuti da je državni zakon koji je zahtevao da sva deca pohađaju osnovnu školu imao pozitivan uticaj na pismenost muslimanske dece u celoj Jugoslaviji, posebno na devojčice kojima do tada nije bilo omogućeno formalno obrazovanje.
U skladu s ovim novim zakonom, Islamska zajednica je na sebe preuzela povećanje pismenosti u verskim školama, pogotovu kada su u pitanju bila ženska deca, kao i unapređenje i osavremenjivanje nastavnog programa. U tom smislu, IZ je Ovakvi fondovi uspostavili su okvir za doslednije i otvorenije učešće u obrazovanju muslimanskih porodica koje do tada nisu imale pristup višim školama. Jedna od najvažnijih novina u ovom sektoru bilo je osnivanje ženske medrese u Sarajevu , prve takve vrste, kao i koedukacionalne medrese u Zenici Sarajevska medresa je sa svoje strane preuzela aktivnu ulogu i borbi protiv nepismenosti time što je objavljivala bukvare namenjene ne samo deci, već i elementarnom opismenjavanju odraslih Kujraković Uloga i funkcija IZ u očuvanju i negovanju osećanja verske pripadnosti i bavljenju verskim pitanjima neizbežno je bila povezana s politikom identiteta.
Uprkos tome što je bila centralizovana i što je učestvovala u javnim poslovima, IZ nije imala apsolutni monopol nad verskim životom. Pored već pomenutih složenih društvenih i političkih pitanja povezanih s njenim ovlašćenjima, na domet IZ delimično je uticalo prisustvo sufijskih redova čije su duhovne vođe predstavljale alternativne autoritete i izvor verskog znanja i prakse. Uticaj sufijskih redova tokom celog XX veka bio je, međutim, nestabilan zbog nepovoljnih uslova u kojima su delovali.
Država je u njima videla pretnju zbog njihovih navodno tajnih rituala, a dominantna Islamska zajednica paralelnu stvarnost koja je vodila u decentralizaciju, zbog čega su po okončanju turske vladavine u ovom regionu sufijski redovi i aktivno i pasivno bili potiskivani. Istorijski različiti, sufijski redovi od kojih je svaki održavao posebne, ali međusobno povezane oblike duhovne prakse i ispunjenja, vekovima su delovali u ovom regionu. Uspeh sufija bio je primetan i u seoskim i u gradskim sredinama, a njihove aktivnosti dopirale su do svakodnevnog života muslimana u regionu, čak i kada nisu bili zvanično povezani sa sufijskim organizacijama.
Sufijski uticaj prevazilazio je granice među polovima, budući da je omogućavao sticanje verskog znanja i bavljenje praksom bez insistiranja na tradicionalnom muškom autoritetu. Uspeh sufijskih redova u tursko doba počivao je i na njihovoj sposobnosti da prihvate lokalni duhovni senzibilitet, što ih je efektivno spojilo sa svakodnevnom kulturom. Mada ih je matica islamskog establišmenta tolerisala, povremeno čak ohrabrivala, njihovo prisustvo u XX veku predstavljalo je dokaz da muslimanski verski život nije imao ni samo jednu definiciju ni samo jedan centar.
Sufije su po celom Balkanu širile svoje versko učenje tako što su organizovale nezvanične skupove, obrazovne kružoke, kućnu nastavu, tekije i druge skupove na privatnim i javnim mestima.
Islam u Hrvatskoj – model za cijelu Evropu
Njihovo delovanje, kao i svuda u svetu, bilo je ispunjeno temama o svetoj ljubavi, alegorijama o životu i smrti, etičkim pitanjima, bogatim metaforičkim ispoljavanjem naše veze sa svetom i Bogom i još mnogim drugim temama koje su bile bliske običnim ljudima. Mada nije otvoreno obeshrabrivala sufijske aktivnosti, austrougarska uprava je ipak nastojala da ih stavi pod nadzor verskih poglavara koji su pripadali matici, što je dovelo do smanjenja njihovih aktivnosti, na šta su kasnije uticale demografske promene nastale posle proterivanja i iseljavanja muslimana u vreme nacionalnih previranja.
U savremenom periodu, kada je muslimanski način života institucionalizovan i time odvojen od osmanske tradicije, javile su se i nove vrste unutarreligijskih tenzija, budući da su sufijski redovi stavljeni pod kontrolu verskih poglavara koji im nisu pripadali. Stoga je jasno zašto je došlo do brzog opadanja mnogih starih redova, mada su u istom periodu ojačali neki novi ogranci, kao što su bile halidije, ogranak reda nakšibendija u Bosni i Hercegovini, i red kadirija u celom regionu.
Kraljevina Jugoslavija je sprovodila ranije usvojenu politiku prema sufijskim redovima, to jest, kontrolisala ih je pre svega preko sarajevskog sedišta Islamske verske zajednice. Posle , kada su se te zajednice iz cele Jugoslavije ujedinile, nadzor je postao mnogo autoritativniji, budući da je IVZ pojačala svoj pritisak na sufijski način života.
Iako u početku nije bilo pokušaja da se iskorene, sufijski redovi su stavljeni pod jaču kontrolu. Primedbe na njihovo učenje i delovanje artikulisane su kao potreba da se doslednije poštuje glavni tok sunitskog islama, koji je utvrdila IVZ. Drugim rečima, različiti duhovni putevi i verski autoriteti nisu ohrabrivani; umesto toga, verska praksa povezana je s pet glavnih stubova koje sačinjavaju šahada, davanje milostinje, post, hadžiluk i ritualna molitva , a granice vere određivao je šerijatski zakon, a ne sufijski šejh. Posle mnogo pregovaranja i intervencija, Ustav IVZ iz Ovako veliko nepoverenje redovima jeste ozbiljno naudilo, ali im nije zaustavilo delovanje.
Kasnije, posle uspostavljanja Titove Jugoslavije, ti redovi su svuda više kontrolisani — u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Netolerancija prema njihovom prisustvu kulminirala je Time su verski poglavari Islamske zajednice, delujući indirektno u ime jugoslovenske države, pokušali da prekinu bilo kakvu versku praksu izvan sopstvene sfere uticaja. U Srbiji na Kosovu i u Makedoniji, aktivnosti tekija nastavile su se uprkos tome što je sedište IZ insistiralo i na njihovom zatvaranju stoga što je sufijski način života davao prednost normama i praksi, koji su odudarali i od glavnih tokova islama i od savremenog društva.
U Srbiji i Makedoniji više sufijskih redova kadirije, nakšibendije, šazlije, bektašije, halvetije, melvelije, saadije nastavilo je da obavlja svoje rituale, ali pritisak IVZ nastavio se, što je za rezultat imalo smanjenje broja tekija i njihovih pripadnika Popović Početkom sedamdesetih godina prošlog veka, jugoslovenske sufije su, međutim, okrenule drugi list i osnovale udruženje svih redova u zemlji.