Dvije osobe su iz njezinog privatnog okruženja iz godine, kada je tek stigla u Zagreb, a dvije su bivše kolegice sa studija s kojima je izgradila prijateljski odnos tijekom godina studiranja. Sve četiri osobe imale su značajan utjecaj na cjelokupno formiranje Agostine Piccoli kao osviještene pripadnice hrvatske manjine iz inozemstva. Upravo zbog potrebnih saznanja o stručnom, jezičnom, odnosno dijalektološkom doprinosu u istraživanju govora moliških Hrvata koja je ostvarila Agostina Piccoli, istu vrstu otvorenih intervjua autorica je obavila s još pet osoba koje su je u to vrijeme poznavale, surađivale s njom, ili su joj bili mentori u radu i objavljivanju znanstvenih radova.
Dodavanje intervjua nakon terenskoga istraživanja bilo je Nasuprot navedenom primjeru nepredviđenih poteškoća tijekom terenskoga istraživanja, istraživačica se susrela i s inverzijom u predviđanju poteškoća. Prije odlaska na teren u fazi pripreme, kod sastavljanja pitanja i formuliranja intervjua predviđeni su mogući problemi prilikom ulaska u istraživanu zajednicu i stvaranja inicijalnih kontakata.
Iako se autorica prethodno upoznala s predsjednikom Zaklade s kojim je dogovorila boravak u Mundimitru kao i pomoć pri dogovaranju susreta, nije bilo moguće predvidjeti način na koji će članovi zajednice reagirati na prisutnost istraživačice i potrebu za velikim brojem intervjua koji su bili u planu. Postojala je objektivna skepsa koliko će članovi zajednice biti spremni na suradnju i otvorenost koja se od njih očekivala, stoga je radi olakšavanja rada na terenu prethodno obavljena dobra priprema u tehnici i priručnom materijalu za bilježenje svih važnih susreta i zapažanja.
Hoću knjigu Split
Prvi pristup sugovornicima ostvaren je već prvoga jutra u kafiću koji je središnje mjesto okupljanja, jer je i jedini ugostiteljski objekt u selu. Nakon razgledavanja i šetnje po Mundimitru, istraživačica se zaputila na mjesto gdje su bili okupljeni mještani i započela spontani razgovor u koji su se ubrzo uključili svi prisutni.
Olakšavajući element u cjelokupnom terenskom istraživanju bio je talijanski jezik kojim se istraživačica služila u komunikaciji s pripadnicima zajednice s obzirom na to da moliškohrvatski dijalekt ipak predstavlja poteškoću u razumijevanju. Taj dan je uspostavljen prvi kontakt s mještanima i dogovoreni su kasniji susreti za snimanje intervjua. Za većinu razgovora posredovao je predsjednik Zaklade i njegova supruga koji su dogovarali susrete.
Istra i Hrvatsko primorje
Takav dogovoreni susret bio je sa skupinom KroaTarantata, na razgovor su u dogovoreno vrijeme došli svi članovi grupe koji su se zatekli u selu, a čiji odgovori su izuzetno značajni, jer se radi o generaciji mladih članova zajednice. Mogući problemi koji su se očekivali u obliku otpora, odbijanja suradnje ili neradog sudjelovanja u intervjuima, nisu zabilježeni niti u jednom slučaju.
Dobrom odazivu ispitanika značajno je doprinijela suradnja s predsjednikom Zaklade Agostina Piccoli te ugled koji on uživa među članovima zajednice. Ovdje je uloga posrednika bila izuzetno važna zbog lakšeg ulaska u zajednicu i povjerenja koje je istraživačica stekla kod svih članova Između uloge stranca u selu i uloge insajdera Prilikom planiranja terenskog istraživanja, autorica je pretpostavila da će njezin položaj u zajednici koju istražuje biti položaj stranca u selu, s obzirom da je prvi puta odlazila u Već kod uspostavljanja prvih kontakata s članovima zajednice u mjesnom kafiću čiji naziv je Dobar, došlo je do stvaranja povjerenja, prvih intervjua i jasnih naznaka da će članovi zajednice rado pristupiti svakom obliku zatraženog razgovora.
Za vrijeme boravka istraživačice na terenu, odvijale su se ljetne fešte i svečanosti u kojima sudjeluje cijela zajednica, stoga je zbog dostupnosti većeg broja kazivača istraživanje planirano upravo u tom razdoblju. Boravak na terenu trajao je dva tjedna i tijekom prvih nekoliko dana članovi zajednice su uključili istraživačicu kao aktivnu, ravnopravnu sudionicu u pripremanje nekoliko aktivnosti koje su se odvijale u selu.
Kroz zajednički rad i cjelodnevni boravak prevladane su klasične razlike između istraživača i ispitanika, a ipak nije postojala opasnost od prevelike osobne subjektivne angažiranosti i smanjenja distancirane objektivne prosudbe istraživača, jer se nije radilo o insajderskom istraživaču, niti o osobi s kojom su članovi zajednice imali prethodno izgrađen odnos. Tijekom uspostavljenog kontakta bilo je moguće iznutra promatrati sva događanja u zajednici i odnose između članova, sudjelovati u dnevnim aktivnostima, a u isto vrijeme apstrahirati podatke i bilježiti ih svim raspoloživim sredstvima diktafon, mobitel, vođenje zabilješki, fotografiranje.
Bila je to faza resocijalizacije u zajednici u kojoj stranac uči razumijevati novu kulturu u kojoj se osjeća prihvaćen, što je bilo od pomoći za kasniju interpretaciju istraživanja, odnosno nekih odgovora dobivenih direktnim pitanjima putem intervjua Potkonjak, Navedene su sve metode iz pripremne faze istraživanja kao i tehnike koje su korištene na terenu tijekom boravka u zajednici. Terensko istraživanje je popraćeno fotografiranjem polazeći od geografskog izgleda sela i okolice pejzaži , arhitektonskog oblika sela vedute , slavlja procesije, Večera na-našo, Multietnica , pripreme za fešte zajedničko kuhanje , kurioziteti iz svakodnevnog života Mundimitra pokretne trgovine, voćarnica, klupe na neobičnim mjestima te dvojezični natpisi koji se nalaze na javnim prostorima.
Dio snimljenih fotografija korišten je u ovoj disertaciji Teorijski okvir U ovom poglavlju prikazat će se nekoliko suvremenih teorijskih pristupa istraživanja identiteta, kulture i jezika kod različitih autora koji su se pokazali najprikladniji za potrebe ovoga rada, a to su Zygmunt Bauman, Antony D. Također će se terminološki odrediti osnovni pojmovi kojima se Ključni pojam i polazište čitavoga istraživanja je identitet kao bit procesa revitalizacije u zajednici moliških Hrvata koji je započeo krajem 60 ih godina Pojedinci su tada započeli organizirani rad na očuvanju jezika i tradicijske kulture, što je na prijelazu stoljeća dobilo zamah i nastavilo se kroz novu generaciju mladih, osviještenih i obrazovanih ljudi.
O fenomenu zanimanja za vlastiti identitet, propitkivanja o sebi, o vlastitom podrijetlu ali uvijek u dijaloškom obliku prema drugima i u kontaktu s drugima, progovaraju sociolozi u definiranju identiteta Zygmunt Bauman identitet O identitetu kao problemu koji se javlja u modernom društvu govori Zygmunt Bauman i to u kontekstu globalizacijskih promjena 4. Za njega je globalizacija velika preobrazba koja utječe na niz odnosa u društvu od državne strukture do svakodnevnih životnih situacija, ali uvijek u relaciji između ja i onoga drugog.
- Sex + popis najboljih sex i porno portala - ;
- Ljubav na prvi pogled?
- 50+ ideja za izlete po cijeloj Hrvatskoj | Naj, naj na .
- dating web mjesta u Đakovo Hrvatska.
Na taj način nužno zahvaća područje identiteta i to kolektivnoga i individualnog. Globalizacija ili kako je Bauman naziva tekuća modernost predstavlja proces u kojem se identitet potvrđuje kroz nastalu krizu i slom države blagostanja, kroz krizu multikulturalizma i porast osjećaja nesigurnosti koji je po svemu tome uslijedio. Proces dugog prijelaza ili duge preobrazbe je sama suština globalizacije o kojoj Bauman govori kao o dimenziji u kojoj jača politika identiteta,..
Politika identiteta stoga govori jezikom onih koje je globalizacija marginalizirala Opasnosti koje proizlaze iz svega onoga što je proizvela globalizacija je strah i potreba za zaštitom i povratkom na poznato, tako da zajednice predstavljaju skloništa s obzirom na učinke globalizacije.
Zbog toga Bauman naglašava da se pitanje identiteta mora ponovno pozabaviti onim što stvarno jest, a to je društveno potrebna konvencija Bauman, Zanimanje za identitet prema Baumanu također je rezultat suvremenog doba, jer o identitetu se još prije nekoliko desetljeća nije toliko pisalo ili govorilo, osim u filozofskim raspravama. U prijevodu Mirka Petrića, Identitet. Razgovori s Benedetto Vecchijem. Zagreb: Pelago. O tome se govori na svim razinama, raspravlja se o identitetu kao obilježju pojedinca, skupine, naroda ili jezika.
Javlja se fascinacija identitetom, ali ne privlači pozornost identitet kao takav. Fascinaciju identitetom Bauman pojašnjava tumačenjem Martina Heideggera da su ljudi skloni primijetiti stvari i ispitivati ih, ili o njima razmišljati tek onda kada propadnu, nestanu ili nas na neki način iznevjere, a to je sudbina identiteta u modernom društvu.
Pitanje nacionalnog identiteta, koje gledano kroz prizmu Baumanove biografije ima specifičan, čak traumatičan značaj, za njega predstavlja fikciju koja je silom unesena u moderni život čovjeka i na taj način postala je zadana činjenica, ili nedovršena zadaća. Država u nastajanju taj je identitet učinila obvezom svima unutar svoga teritorija, a to je uključivalo puno prisile i uvjeravanja, jer su država i nacija bile potrebne jedna drugoj.
Država je naciji garantirala kontinuitet, a nacija bez države bila je nesigurna u prošlost, sadašnjost i budućnost. Uloga države je da determinira i to je bilo sredstvo kojim je mogla oblikovati i usmjeriti ka održivosti tradiciju, dijalekte, običaje i način života te na taj način formirati jedinstvo nacionalne zajednice. Država je bila preduvjet da nacija uopće može postojati. Nacionalni identitet koji na taj način nastaje uvijek se razlikovao od drugih identiteta jer nije priznavao konkurenciju niti opoziciju, težio je striktnom, čak administrativnom razlikovanju mi i oni Bauman, Antony D.
Smith - nacionalni identitet O istom pitanju, nacionalnom identitetu, ali kao kolektivnoj kulturnoj pojavi piše Antony D. Smith u National Identity godine 5. Razmatrajući višestruke identitete uočava da svaki pojedinac ima problem višestrukih identiteta i uloga, ali u različitim kategorijama. Najvažnija je kategorija spola kojom smo svi određeni, a koja se mora nužno povezati s drugim identitetima kako bi bila dio kolektivne svijesti i djelovanja. Potom je kategorija prostora ili teritorija u kojoj su lokalni ili regionalni identitet sa svojom kvalitetom kohezije.
Kao treća je društveno-ekonomska, ili kategorija društvene klase koja je često pokretačka snaga političkoga djelovanja, ali ipak s ograničavajućim elementima u usporedbi s ostalim kolektivnim identitetima, kao na primjer vjerskim ili etničkim, koji u svoj prostor uključuju 5 Smith, D. Antony National Identity. To potvrđuje i povezanost vjerskih zajednica s etničkim identitetima i njihovu čestu podudarnost Smith, Kod Smitha nalazimo primjere sličnosti ili snažnih veza između vjerskoga i etničkog identiteta, čak i preklapanja koja se povijesno u nekim zajednicama javljaju.
Ako u tom svjetlu promatramo moliškohrvatsku zajednicu, onda primjećujemo da njezin vjerski identitet pripada kolektivnom identitetu većinske zajednice kojoj teritorijalno pripada, ali da se njezin etnički identitet ipak zadržao kao posebnost, što je uvelike rezultat diferencijacije koju je stoljećima održavalo snažno jezično obilježje koje je zajednica sačuvala kao i jezičnu sintagmu koja se prenosila generacijama kod moliških Hrvata, a to je da su njihovi stari došli z'one bane mora.
Govoreći o elementima nacionalnog identiteta Smith uključuje određeni osjećaj političke zajednice ili pripadanja koji ne mora biti značajan, ali ga nacionalni identitet sadrži. On se odnosi na poseban društveni prostor s kojim se pripadnici zajednice poistovjećuju i gdje smatraju da pripadaju, a takvo poimanje nacije je specifično za kulturu Zapada. Takav zapadni ili građanski model nacije koji uključuje prostor ili teritorij, objašnjava da mora postojati povijesna zemlja, domovina, ili kolijevka naroda gdje se tijekom više generacija stvara odnos između teritorija i ljudi koji na njemu žive i na taj način se uspostavlja povijesni prostor zajedničkih sjećanja.
U takvom odnosu priroda sa svojim rijekama, obalama, jezerima, planinama postaje posvećena i s dubokim poštovanjem je mogu baštiniti samo oni koji su samosvjesni pripadnici toga prostora kroz više generacija, dakle naglašena je važnost teritorija. U isto vrijeme javlja se i jedan nezapadni ili etnički model kojim se naglašava zajednica ili kultura po rođenju, prema kojoj svaki pojedinac zauvijek ostaje pripadnik zadanoga roda i ne može ga mijenjati.
Prema tome nacija predstavlja prije svega ljude istoga roda, a to naglašava narodni element. Ovako suprotstavljeni koncepti nacionalnoga identiteta kroz vrijeme su pronalazili i zajedničke elemente u nacionalističkom diskursu obaju modela, a ta zajednička obilježja su: povijesni teritorij, odnosno domovina; zajednički mitovi i povijesna sjećanja; zajednička masovna, javna kultura; zajednička prava i dužnosti svih pripadnika nacije i zajedničko gospodarstvo s teritorijalnom pokretljivošću pripadnika nacije Smith, S obzirom na to da se nacija u moderno doba našla u središtu mita o nacionalizmu, A.
Smith pristupa definiranju pojmova etnicitet, etnija ili etnička zajednica i etnogeneza. Shvaćanja pojma etniciteta ne samo da su različita nego predstavljaju i dvije krajnosti. Dok je za jedne Između ovih dviju krajnosti nalaze se pristupi koji naglašavaju povijesna i simboličko-kulturna obilježja etničkoga identiteta, koje Smith prihvaća te definira etničku grupu kao vrstu kulturnoga kolektiviteta koji ima naglašenu ulogu mitova i povijesnih sjećanja, a koja se prepoznaje po nekim kulturnim razlikama koje sačinjavaju vjera, običaji, jezik ili institucije Smith, Ono što je kod A.
Smitha zanimljivo u kontekstu teme naroda u dijaspori jest razmatranje o njihovom opstanku i onome o čemu taj opstanak ovisi. Prema Smithu, njihov opstanak ovisi o tome koliko su sposobni u društvu koje ih je primilo pronaći za sebe ekonomsku nišu. Pronalaze je obično radeći kao trgovački posrednici ili obrtnici, negdje između vojnih i poljoprivrednih elita i seljaka. Djelomično je vjera održavala njihov etnički opstanak, ali moguće je da konzervativizam umrtvi etniju i oslabi identitet. Smith navodi mehanizme koji mogu poslužiti u etničkoj obnovi: vjerske reforme, kulturno posuđivanje, narodno sudjelovanje i mitovi o etničkom izboru.
Opstanak zajednice ovisi o selektivnom korištenju etničke kulture iznutra, kada naslijeđe i tradiciju jedna generacija preuzima od druge, ali u izmijenjenom obliku. Dok etnički opstanak na širem kulturnom području ne nalazi potporu u izolaciji, već u selektivnom posuđivanju i kontroliranome kulturnom kontaktu s vanjskom kulturom Smith, Tema opstanka etničke zajednice je glavno pitanje koje se veže uz etničku zajednicu moliških Hrvata, jer specifičnosti koje je ta zajednica kroz povijest proizvela unutar sebe, rezultat su procesa borbe za opstanak tijekom koje je posezala za vanjskom kulturom i stvarala rubne kontakte iz kojih je posuđivala elemente potrebne za vlastiti opstanak.
Zajednica se pokazala otvorena u zadanom obliku i radi opstanka Edward Sapir prava kultura S obzirom na to da je jezik glavno obilježje identiteta moliških Hrvata i da su se kao zajednica očuvali zahvaljujući upravo jeziku koji je bio glavni integrativni faktor, razmotrit ćemo teorijske postavke Edwarda Sapira, lingvista i kulturnog antropologa o jeziku, kulturi, zajednici i običajima. Prema Sapiru jezik osim formalnih, normativnih, odnosno gramatičkih karakteristika posjeduje i one psihološke koje su značajne za proučavanje društvenih znanosti. Sapirovo polazište je da se sadržaj svake kulture može izraziti vlastitim jezikom i nema nikakve jezične Jedno psihološko svojstvo jezika je i činjenica da se on s iskustvom u potpunosti uzajamno prožima i može ga oblikovati, tumačiti i otkrivati.
50+ ideja za izlete po cijeloj Hrvatskoj
S obzirom na to da je osnovna funkcija jezika komunikacija, on ima moć socijalizacije i bez njega nije moguće priopćavanje u društvu, a na simboličkoj razini postojanje zajedničkog govora služi kao simbol društvene solidarnosti onih koji se tim jezikom služe. Samim time jezik postaje ne samo sredstvo verbalne komunikacije, već i način neverbalnog odašiljanja poruke, jer grupa postaje zaštićena zajedničkim jezikom prema van. Uloga jezika je značajna u kulturnoj akumulaciji i tradicijskom prijenosu na svim razinama društva.
Veliko kulturno blago primitivnog društva prenosi se upravo u jezičnoj formi kroz brojalice, poslovice, uspavanke, molitve, narodne pjesme i pripovijetke čime jezik postaje sredstvo za prenošenje i očuvanje kulture. Sapir uspoređuje ta znanja kao sadržaje niske kulture s modernom civilizacijom, odnosno visokom kulturom i svim njezinim tekovinama znanja u vidu škola, knjižnica i pohranjenih riječi koje se čuvaju i sadržane su u jeziku. Smatra da su razlike koje postoje između visoke i niske kulture samo vanjske razlike forme i da se preuveličavaju, ali da se psihološki odnos između pojedinca i njegove kulture uspostavlja unutar svake od njih i da je jednakovrijedan Sapir, Govoreći o dijalektu Sapir ga terminološki određuje kao formu govora koja se od neke druge forme ne razlikuje dovoljno da bi bila neshvatljiva za njezine korisnike, a kada se one razlikuju toliko da postanu uzajamno nerazumljive i da izgube vezu, onda se koristi termin jezik umjesto dijalekt.
Termin manjinski jezik odnosi se na potpuno različitu formu govora koju koristi neka manjinska zajednica koja je naseljena unutar političkog okvira druge nacije, a kao takve jezike navodi baskijski iz jugozapadne Francuske i sjeverne Španjolske, ili bretonski jezik u Bretagni. Jezik je u svakom društvu najvažniji komunikativni proces, a Sapir naglašava da i jezik jednog primitivnog društva također predstavlja pouzdan i potpun stvaralački potencijal referencijalne simbolike kao i kakav rafinirani poznati jezik.
Prema njegovom mišljenju za teoriju komunikacije to znači da je sustav sporazumijevanja ljudi jednako pouzdan, složen i raznolik u svakom društvu, bilo ono primitivno ili složeno i sofisticirano Sapir, Posebno mjesto u razmatranjima Edwarda Sapira ima kultura kao i različita shvaćanja i značenja koja joj se pridaju. Prvo je shvaćanje kulture kao materijalnoga ili duhovnog društveno naslijeđenoga elementa u životu čovjeka koji su podudarni s bićem samoga čovjeka, jer i u primitivnim društvima ljudi žive u svijetu koji se odlikuje mrežom tradicionalno čuvanih navika, stavova i postupaka.
Preko tradicije i društvenog naslijeđa sve I u ovom slučaju se izraz viši ili niži ne odnose na vrijednosnu ili moralnu ljestvicu, već na stupnjeve u povijesnom razvitku Sapir, Upravo zbog različitih tumačenja kulture, kao i različitog shvaćanja toga termina, Sapir daje definiciju prave kulture i razrađuje što ona sve podrazumijeva. Utvrđuje da je prava kultura savršeno moguća u svakom tipu ili na svakom stupnju civilizacije, ali isto tako se lažnu ili patvorenu kulturu može pronaći u društvima prosvjećenosti i blagostanja, jednako kao i u društvima siromaštva, bijede i neznanja.
Prava kultura ne treba biti ni visoka niti niska, ona je jednostavno uravnotežena i harmonična.
- Treća dob Hrvatska";
- Glavni Izbornik?
- Oprema za kozmetičke, frizerske, wellness, manikerske, pedikerske i fitness centre | .
- recenzije za upoznavanje Trogir Hrvatska.
Takva kultura predstavlja bogatstvo različitosti koje odražavaju jedinstven i dosljedan stav prema životu i u kojoj se smisao svakoga elementa civilizacije ogleda u vezi sa svim drugim elementima. To je kultura koja je istinska i nema potrebu biti sredstvo za ostvarenje nekoga cilja ili stvarati samo privid postojanja etičkih normi. Svaki pojedinac mora zadovoljavati svoje stvaralačke i emocionalne potrebe i to treba biti glavna djelatnost pojedinca.
Upravo stoga je prava kultura i unutrašnja, jer djeluje od pojedinca prema određenim ciljevima. Isto tako ne postoji korelacija između stupnja civilizacije i vjerodostojnosti kulture koja je njezin sastavni dio, što znači da civilizacija predstavlja samo kvantitativni pojam koji definira vanjske uvjete za rast ili opadanje kulture.
NOVO NA PORTALU | PČELINA ŠKOLICA
Do rastakanja sustava kulturnih vrijednosti dolazi kod svake duboke promjene u razvoju civilizacije, posebno kod značajnih ekonomskih pomaka. U takvim razdobljima stari oblici kulture nastoje se održati prilagođavajući se novim uvjetima Sapir, U kontekstu ovih Sapirovih teorijskih razmatranja promatrat ćemo i zajednicu moliških Hrvata koja je kao manjinska kultura opstala u širem okruženju većinske talijanske kulture, a doživjela je značajne promjene u smislu ugroze, od vremena poslijeratne industrijalizacije 60 ih godina u Italiji.
Tada je prirodni način života kojim su živjeli moliški Hrvati kao poljodjelci, postupno bio zamijenjen novim načinima privređivanja i iseljavanjem u gradove. Faza je to u kojoj, prema Sapiru, civilizacija kao cjelina napreduje, a kultura se mijenja ili nestaje, što nosi i duhovni nesklad za pojedinca. On više ne nalazi ispunjenje u svome životu poljodjelca koji je za njega predstavljao cjelinu u svakom segmentu: privrednom, društvenom, vjerskom, čak i estetskom. Bio je to život ispunjen istinskim sadržajem u kojem je svaki pojedinac imao aktivnu, stvaralačku ulogu u vlastitom životu i funkcioniranju svoje kulture.
Nakon što je postupno napušten tradicionalni način života, ekonomski dio, odnosno privređivanje odvojeno je od njegove duhovne komponente i pojedinac se našao ogoljen i odvojen od smislenoga rada u kojem bi se realizirala njegova kulturna pripadnost. U takvim uvjetima postupno se stvara Prema Sapiru pojedinac se veže uz kulturna dobra društva iz kojega potječe, jer iz njih crpi poticaje i usmjerenja za život općenito kao i za vlastitu realizaciju u društvu.
Stoga kultivirani pojedinac ne treba odbacivati prošlost s prezirom nego treba poštivati djela prošlosti i u njima prepoznavati izraz ljudskoga duha koji mu je blizak i na taj način prošlost postaje važna za sadašnjost i budućnost svake osobe. Prema Sapiru specifičnost razvoja kulture leži u činjenici da ona svoje najveće domete postiže u relativno malim skupinama.