Izlasci okolo u blizini Sesvete Hrvatska

E tu su ostali do uveče pa kad su se dobro nacvrckali, smislili su da se osvete tom gazdi, očli su natrag i zapalili njivu sa žitom na kojoj su taj dan radili i očli kući spavat. Eto, gledo sam zbunjeno u Gustiku i to je to pa kazo mi je i natego pivo ha, pa šta si ti mislio?

Da smo mi ludi palit žito? Pa ko još to radi? Ta pripovitka o Bunjevcima herojima koji pale žito a koju smo učili kad smo bili mali meni već onda nije Bogzna kaliko držala vodu. Prvo zato što samo zdravo poštivali Kruv, stoput sam vidijo Nanu moju kako ljubi Kruv prija neg što ga rasiče, a ljubili smo i komad Kruva kad nam padne nazemlju i nismo ga bacali neg smo ga digli i poili ko da ništa nije bilo.

A žito je bilo Kruv. Sve se moglo, al palit žita ne. Drugo, svi okolo di sam ja odraso su bili siroti i puno naši Majki je išlo služit na salaš, jel liti radit ris napole za džak dva žita.

Uploaded by

I zdravo dobro znamo kako je krvavo napunit taj džak, i kako je gledat unebo i molit Boga da neudari kiša jel led dok se neskine Kruv snjive. I nakraj krajova kaka šteta mož bit, Nemcima od tog što ćemo palit nama naše žito.


  • KvasmoTube 주.
  • regija za spojeve Đakovo Hrvatska.
  • priključite struju Šibenik Hrvatska.
  • regija za internetske veze Slatina Hrvatska.
  • .
  • najbolja mjesta za sastanke u Nova Gradiška Hrvatska!

A treće, treće što me je oduvik mučilo je bilo to što moj Dida nikad nije divanio rđavo o vrimenu kad su Mađari bili tute. Zato sam imo milijon pitanja za Gustiku, a Gustika ko Gustika, jedva je čeko da mi se izdivani. Di su tu planovi, di je tu revolucija, borba, partizani, komunističke organizacije iz naši knjiga, iz naši škula, opivani iz usta moje učiteljice, nem volt szemit, baratom, vako je to bilo.

Pa dobro, kaliko ste žita zapalili, kako su vas našli? Zapalili su oko dva lanca al je žita bilo samo polak jel su vec polak odradili, no vatra je zavatila strnjiku i komad sa kuruzima. A sutra ujtru su došli renderi i odveli nji dvojcu u Žutu Kuću. Matka nisu našli jel je zaspo digot usput, njega su doveli tek treći dan, joj, fiam, neda su nas voštili i neda su nas šopali.

Pa jeste priznali pitam priznali ha ha znaš kako su nas tukli? Svezali su nam ruke za članjkove na nogama pa mi pokazo kako to izgleda pa onda provuku oklagiju ispod kolina, pa oklagiju izmeđ dva astala, onda ti tabani budu gori a glava doli a oni udri po tabanima, ugy fityulsz mind a sargorigo. Nego, kako to da vas nisu sve streljali neg samo Matka, čudim se,streljali? Pa nisu oni tili nas ubit, pa zašto bi, pa jasam Hrvat, Matko je Hrvat a onaj treći je bio Madžar, a svi smo išli ucrkvu, znali su oni nas i ko smo i šta smo ejjj pa renderi su sve znali.

Pa znaš ti da kad nisi pozdravio rendera na korzi jel digot, taki ti je pofont lupio da si sutra i kerove na putu pozdravljo. Ne nisu nas tili ubit, samo natuć, taka su vrimena bila da su tili, nebi danas ja bio tu.

Pa kako onda Matko ha ha baratom, vidiš, evo ja sam sve prizno prvi dane vidiš ja sad imam penziju, on nije prizno i sad ima ulicu prizno je i onaj treći, pa su nas pustili za dvi nedlje kad su se modrice malo povukle. Matko nije prizno oma pa su ga peglali malo duže. Izgleda da su ga udarili digot na nezgodno misto pa je od tog umro.

INTERVJU / Boris Veličan - čovjek koji je prehodao pola svijeta -

Samo znaš, da nisam Šimoković neznam jel bi bas izašo zadvi nedilje. Noo, pa zašto i kake to veze ima pa majstor od tvog dida Paje kako se zvao. Fabijan, reko, Igen Fabijan, e on je dolazio u Žutu Kuću da divani zamene. Ja prizno i sad imam moju nyugdiku, on nije pa sad ima ulicu kazo je glasno ko da prkosi komegot, es, baratom pitam te ko je bolje prošo. Ko je bolje prošo to mi je bilo oma jasno, al ja nikad nisam vidio stvari tako jednostavno i jasno ko što je Gustika znavo u dvi riči kazat. Zato sam, dok sam tiro biciglu kući, probo složit kocke u mojoj glavi koje su se odjedared isprikošedjivale i pokazivale niku smušenu sliku.

Sve što sam naučio uškuli mi se činilo drugačije a moja učiteljica Julka mi više nije bila uprava ko što sam je znavo. Povjest moje varoši i povjest ove ulice po kojoj sam sad tiro biciglu je misto di se ta povjest odvijala. Bilo bi red, tribalo bi i moralo bi da znam da su ljudi, moji rodovi, komšije i svi drugi stvarali tu povjest a moja dužnost je da ispripovidam kako je to bilo. Jednako kako je to Gustika uradio. U suprotnom, evo, tu povjest su nam ispripovidali niki drugi onako kako su oni tili da izgleda. Da je meni kogot kadgot kazo da se majstor Fabijan zauzo za tamonikog Gustiku samo zato što je bio Šimoković, znavo bi da je tako štitio svoj esnaf, mog Didu, svoj poso i radnju i sebe nakraj krajova da se nesramoti sotim da je kogot od Šimokovića bio u podrumu žute kuće jel je on garantovo za nji.

Document Information

Isto tako bi znavo da dida nikad nije spominjo Gustiku, ne samo zbogtog što je osramotio familiju nego i zato jel se bojo da se kogot od ukućana, jel kogot od nas dice, neizlaje digot na nezgodnom mistu. A onda su on a i majstor Fabijan mogli završiti u zatvoru u istoj toj žutoj kući, jel, nedaj Bože, na litovanju na Golom Otoku, tamodigot namoru.

A onda bi znavo da nas svit nije bas toliko rđavo živio prija rata, pa čak ni za vrime rata, ko što je uknjigama pisalo i da baš nismo žudili da nas oslobode kako su nam politički komesari svaki dan uvrćali uglavu, sve dotleg dok jedared nismo i sami počeli da se radujemo što više nemamo njive, ni josag ni bicigle. Jednako tako nebi svatio zašto su posli rata svi morali imati svoje heroje, pa tako i mi Hrvati-Bunjevci u našoj Varoši.

Zločini Nezavisne Države Hrvatske

Samo mi te heroje nismo imali, pa ji je tribalo izmislit za opšte dobro. Zato je Gustikina pripovitka o žitu bila zdravo dobra da se napiše u knjigama i da je učiteljica ispripovida dici. Jedino što tu pripovitku nije Gustika napiso. Posli Gustike drugačije gledam nasvit, i gledam da ispripovidam što znam onom ko oće da sluša. Možda ću ja bit kome Gustika kad dođem nared.

Mirko Vidić. Dođeš kući, nemaš šta ni kod kuće raditi, radio bih oko kuće, ali kako kad nemam para kupiti materijal, bilo bi šta ali kriza neda. Moram čuvati pare za struju, vodu, vazdušarinu, odvodnja-vanje, deratizaciju, sad već i za gas, moram se grejat, i ko zna šta još sve moram platiti na vreme i u paru, jer kako bi drukčije službenici partije i javnih preduzeća dobili plate, a nije u redu da ih ne dobiju, ipak se ljudi trude, pa dolaze oni skoro svaki dan na posao.

Pošto ne mogu ništa radit idem pogledati vesti na TV-eu, ima one u podne, taman stigoh na vreme. Nameštam se u fotelju, grickalice nisam servirao na sto, jer nema posla pa ni para, bez njih se može, a ušteda je ogromna a nije to ni zdravo, koliko koristi za zdravlje od te sitnice, besparice. Mir, samo televizor i ja, žena još radi, bar ona, palim čarobnu kutiju. Srećom reklame traju kratko, svega možda pet-deset minuta i pojavljuje se sat, odkucava poslednje sekunde pred početak informativnog programa, dnevnih vesti o događajima u zemlji i inostranstvu, skače kazaljka sa sekunde na sekundu.

Isčekujem i gledam kazaljku kao da mi kuca poslednje trenutke života, skoro ne dišem, šta li ima novo? Što ne počinje? Šta čekaju? Kao da im sve funkcioniše ko u japanskim železnicama, pa nemogu koji tren ranije pustiti već nasnimljene vesti. Konačno, izleće zemaljska kugla, muzika mi diže pritisak a onda uredni spiker sa smeškom pozdravlja gledaoce i saopštava najvažnije vesti, ukratko, opet zemaljska kugla, kratko reklame i konačno kreće razrada najavljenih tema. Simpatični čelnik, sa malo opuštenom donjom usnom, otvorio na severu zemlje fabriku u kojoj će u narednih trideset godina biti zaposleno bar dve hiljade mladih, ako dotle budu mladi?.

Izlazi pred mikrofon u holu Skupštine, dražesni, uredni, okruglastog lica sa podvoljkom, gospodin iz vladajuće partije, objašnjava, kratko ali precizno, o stanju rektuma gore pomenutog vođe, odrecituje potom odu istom i objasni kako su građani sami sebi krivi za to što su se zadužili u švajcarcima a i uopšte što su se zadužili, kad su mogli i dalje lepo živeti kod svoje mame, kao i on sam.

Ima to prednosti, vidite kako je on lepo okruglast i uredno zalizan, krasota. Opreznost u rođenoj kuće nije na odmet! Ljubazni spiker ozbiljno radi svoj posao, a možda je bila i spikerka, zaboravio sam, obaveštava cenjene gledaoce o daljem toku vesti, odmah posle kratkog bloka reklama. Kapiram osnovnu poruku reklamnog bloka, nije važno kako preživljavaš, važno je da si lep pa makar i glup, ako si takav idealan si za ovakav svet, perfidno poručuju autori reklamnih spotova, vređajući inteligenciju ponekog gledaoca.

Opet spiker najavljuje radikalnog spasioca, samoproklamovanog, koji obećava, zabrinuto zagledan u nigde, bolne i teške reforme koje se moraju izdržati jer, evo bolje sutra će kucnuti na vrata već za tridesetak godina, doduše njemu i njegovima je stiglo, ima već par godina a možda i više, te da nikako neće priznati onaj deo livade u koji sme da uđe samo ako ga puste, tojest kad zatraži dozvolu od ne priznatog organa nepriznate livade. Gutam svaku reč vođe i spremam se da gađam televizor daljinskim, kad ono opet blok reklama, super spasiše televizor ovog puta, neka korist i od reklama.

Besan što nisam uspeo da shvatim poruku, a i zbog utiska da onaj, što se non stop oglašava, misli kako su svi kojima se obraća i koji ga slušaju ograničeni, gasim televizor. Gunđam još neko vreme neke psovke sebi u bradu, jer iako sam sam može neko da čuje pa da osvanem u novinama ko neprijatelj naroda i lopov, opreznost u rođenoj kuće nije na odmet. Psujem tiho ni sam sebe ne čujem. Od silnog posla, kojeg nema, zapalih cigaretu, malo da odmorim i da smislim koji sledeći posao da izaberem od beskonačne ponude koju mi isti onaj od malo pre nudi.

Bolje da se ne laćam tog posla koji mi nudi jer kad bih ga prihvatio bojim se da bih izdao sebe i završio u nečijoj guzici ili zatvoru, reših ipak da nešto pročitam i prekratim vreme do sledećih najvažnijih vesti iz zemlje i sveta. Laćam se knjige, dao mi prijatelj, koji je uzeo iz biblioteke, nisam mogao da se učlanim jer nisam imao budžetom predviđena sredstva za taj luksuz, a da je kupim, tek bi to bilo Piše: Siniša Božulić.

Normalno ako im dozvolimo. Debela knjiga, al već sam odmakao sa čitanjem, na strani ove knjige premroh od straha. Premroh jer pročitah o nekakvoj instrukciji od Dragoljuba, Draže, Mihailovića o rešavanju nacionalnog pitanja u Srbiji, kojoj podpada i Vojvodina, tako prestravljenom pade mi prvo na pamet slika od kraja osamdesetih godina prošlog veka, kada je bivši vođa sadašnjeg gore pomenutog vođe, tada je još bio golobradi omladinac radikala, razvio zastavu na kninskom polju.

Čudo je ljudski mozak, koliko malo mu treba da sastavi slike koje naizgled nemaju nikakve veze, a imaju i te kako. Simpatični današnji vođa je do juče bio pripadnik pokreta koji je proklamovao istu ideologiju kao i Mihailović, te znači da bi postupao po instrukciji starijeg po činu i jadna nam majka, svima što nisu čisti pred sudom njegove partije. Možda smo trebali uzeti one sendviče što su nam nuđeni i uputiti se na put još onda, mi ostali misleći da od njihove pobede na izborima nema ništa, ali vreme se menja kao i dresovi radikalno naprednih sila u ovoj državi.

Omladinci brzo stasavaju i postaju vođe. Vuk dlaku menja ali ćud nikako, govorio je moj deda čiji je predak prvi put spomenut u Vojvodini hiljaduosamstočetrdeset i neke godine. Taj moj deda je imao zetove baš svih nacionalnosti koje se spominju u instrukciji, umro je sretan i zadovoljan jer su svi živeli složno bez obzira na naciju i veru, sreća je umro na vreme, pa nije stigo da se uplaši kao ja sad.

Bolje da sam gledo vesti i pljuvao po televizoru nego što uzeh da čitam ovu knjigu, jebo me ko me naučio da čitam, a i nađem baš šta ću čitati ko da nemam drugog posla, mogo sam se učlaniti i ja u partiju pa raditi negde ko sav normalan svet ovde, a ne ovako moš misliti ne radi a čita gluposti i gleda teve, budala. Bolje da ja nečekam da ovi presvučeni partijski kadrovi pročitaju sve instrukcije davno streljanog vođe. Predveče, kad je žena stigla s posla našla je na stolu punu pepeljaru opušaka, otvorenu knjigu na strani , samo je zaklopila i krenula da traži muža, znala je da nije radio jer nema šta, bi joj čudno što ga nema u kući pa prošeta po dvorištu i nusprostorijama, nema ga.

Slava mu! Nesvesno, u naletu straha, postupio je po instrukciji. Ostalo nas je, valjda, dovoljno svesnih. NE Dali je bitnio kakav si čovek?


  • dating expat blizu Hrvatska.
  • 5 ideja za vikend izlet u okolici Zagreba.
  • Europa nakon ljeta: Gdje otputovati ove jeseni i zime, a da je blizu? - Nomago Travel!
  • najbolje spajanje u blizini Požega Hrvatska.
  • stariji spojevi u blizini Petrinja Hrvatska.
  • zabavni život u Vinkovci Hrvatska!

Vrlo je važno kakav si Čovek neće ni ova boja dovek Siniša Božulić Hrvat drugog reda Gledim jutros staru majku kako gubi vid iz oka svakog dana sve je gore dok je tama ne savlada novca nemam za lijek dati gledim jutros u gospodu slikali se svi na moru svakog dana sve su bolje svi debeli srećni skupa ne pitaju kolko košta pa hrvatska moja braćo dal' pitate kadgod gladne dal' pitate kadgod jadne pitate li kako žive kako li se jadni liječe dal' posao svi imaju dječicama hranu daju kad mi mati na put ode kad na odru bude blijeda opet ću vam u brk reći ja sam Hrvat drugog reda Hrvatsko srce Htjeli su nam prodat kuće ostavit nas gladne, žedne naše majke stare, jadne u suzama naše oce da nam zatru našu nadu našu vjeru u buduće ali nek gospoda znadu dok je ove krvi vruće dok su naša djeca budna još hrvatsko srce tuče Ivan Horvat.

Već tada su znali da će garaža biti njihova. Bila im je neophodna jer su po planiranoj adaptaciji stana ostali bez ostave. S velikim oduševljenjem su Jelena i Marko krenuli u adaptaciju kupljenoga stana, ali je Marko najviše radio. Sam je porušio sve pregradne zidove, izbio nove otvore za vrata i, pažljivo, do polovine debljine zida, započeo praviti otvor za onaj famozni prozor na bočnoj fasadi buduće sobice.

Iznio je i sav otpad i sve pripremio za dolazak majstora za finalne radove. A kada su svi radovi bili završeni, čekao se još samo prvi kišni petak za posljednji zahvat, konačno izbijanje prozora na bočnoj fasadi zgrade za sobicu namijenjenu Igoru. Ta je radnja u biti nelegalna i svjesni onoga što čine, pažljivo su pripremali teren.

Pored toga što je Marko iznutra izbio za prozor polovicu debljine fasadnoga zida, trebalo je u pravom trenutku izbiti i onu drugu polovicu i u dobiveni otvor žurno ugraditi prozor. Kupljen je i sami prozor i nabavljen je sav materijal za njegovu ugradnju, a s majstorom je dogovoren i termin: prvi kišni petak u osam sati ujutro.