Čujemo kratki zvižduk pa ponovno zaliježemo na pod ali ovaj puta čuje se samo potmuli udarac granate koja se vjerojatno zabila u zemlju i nije eksplodirala. Stravično djeluje ova tišina zato što po danu ona uvijek znači neprijateljski pješački napad a sada po noći to je siguran znak skorog početka granatiranja pa moj otac sa čela kolone viče da trčimo. Očevi su sa onim teškim kanistrima otrčali naprijed a onda zastali na ulasku u naselje a ja za njima dosta zaostajem jer skakućem čuvajući svoju ranjenu nogu a na podlaktici svoje neozlijeđene desne ruke nosim teški akumulator koji me također usporava.
Sav sam znojan i izmoren a zbog bola podlaktice sada naslanjam teški akumulator na stomak i čvrsto ga držim šakom pa nastavljam skakutati da bi ispred samog ulaz u naselje jednostavno stao i ispustio akumulator na pod. Sve me boli, a iako akumulator ima sigurno desetak kilograma problem je njegov četvrtasti oblik koji mi je oštrim rubovima zasijecao mišiće podlaktice a kasnije i donji dio trbuha. Pruža mi u ruku jedan svoj kanistar od 10 litara a on samo u drugu ruku uzme drugi kanistar i krene trčati prema kući a nas dvojica za njime.
Utrčavamo u sigurnost našeg podruma, odlažemo kanistre ispred ulaza u podrum pa onda zadihani bez riječi sjedamo na madrace pokušavajući doći do zraka a Frankov otac odmah mirno vadi cigaretu, pripaljuje ju svojim zippo upaljačem i opušta se duboko udišući dim cigarete. Tek kada smo došli k sebi raskopčavamo svoje jakne zbog osjećaja da je u podrumu prevruće dijelom zbog toga što smo trčali sa velikim teretom a dijelom jer naše majke peku onaj komad mesa pa su pojačali sa loženjem drva u improviziranoj peći.
Miris pečenog mesa je božanstven pa u mojim ustima izaziva poplavu sline, želudac počinje kruljiti i boljeti a svi zajedno bez riječi čeznutljivo gledamo prema poklopljenoj zdjeli za pečenje koja stoji na gornjoj ploči i iz nje sa nekoliko strana izlazi bijela mirišljava para. Ne mogu više izdržati, želudac se skupio i boli a muti mi se u glavi od mirisa pečenog mesa, dima cigarete, znoja i velike vlage pa ustajem i krećem prema izlazu a onda se naslonim na istočni zid kuće, palim cigaretu i neodređeno gledam u daljinu.
Usmjeravam pogled iz ovoga pakla na zemlji prema Božanskom nebu sa kojega nas bezbrižno u punom sjaju promatraju milijarde zvijezda dok se mjesec polako spustio prema jugu i izgubio je svoj sjaj. Počinjem se tresti pa zakopčavam jaknu jer je napolju strašno hladno, nevjerojatno, po danu je bio oko 18 stupnjeva a čim je zašlo sunce zrak se toliko ohladio da je sada oko deset stupnjeva, ne prestajem se tresti pa shvaćam da je to zapravo posljedica gladi, stresa ali i mokrog odijela natopljenog znojem.
Iako je napolju prestrašno, iako svake sekunde prema meni može pasti granata od koje mogu poginuti ja svejedno uživam u ovom hladnom, čistom zraku i ovom prelijepom nebu ispunjenom zvijezdama. Osjećam sve veću hladnoću pa sjedam na vreće postavljene ispred podrumskog prozora i tresući se palim drugu cigaretu a tek onda shvaćam da mi je pun mjehur i imam osjećaj da će mi puknuti ako se hitno ne pomokrim pa skačem sa vreća i odlazim iza zapadne strane kuće i olakšavam se u rupu namijenjenu za ovakve potrebe.
Mokreći se, kroz glavu mi prolazi misao da sam se tijekom obavljanja velike nužde u svoj onoj strci i grču zbog padanja granata, zaboravio pomokriti pa se smijem sam sebi i svojoj blesavosti. Vraćam se u podrum i tek u vlažnoj toplini postajem svjestan smrada svoga znoja i svoje odjeće koju nisam mijenjao već duže vrijeme ali kako nemamo dovoljno vode za pranje, taj smrad svih nas u podrumu postao je toliko uobičajen da ga naši nosovi više niti ne registriraju.
Večeras imam potrebu, a posebno nakon sramoćenja u bolnici, riješiti se barem smrada gornjeg dijela tijela pa molim majku da mi pomogne oko pranja a ona odmah skače u hodnik, vadi bijeli lavor i stavlja ga na hoklicu pa ulijeva hladnu bunarsku vodu ali samo do pola pazeći da ne potroši previše vode. Pomaže mi da sa sebe svučem svoju jaknu pa vestu i na kraju potkošulju a onda odlaže sapun kraj lavora i sklanja se u stranu. Desnom rukom prvo kvasim a onda sapunam lice kosu i bradu nagnut nad lavorom a onda mi majka iz jedne posude ispire sapun sa glave i lica a potom me briše ručnikom.
Voda je sobne temperature ali ipak prilično hladna pa sam sav naježen ali trudim se brzo prati i brzo obrisati kako bi postupak pranja bio izdržljiv. Na redu je kvašenje i sapunanje pazuha ispod lijeve ruke ali kako ju ne mogu podiči zbog rane, izvijam svoje tijelo u stranu pa sapunam pazuh a onda se naginjem iznad lavora i ispirem sapun. Nastavljam sapunanje a potom i ispiranje vrata i gornjeg prednjeg dijela tijela koje mogu dohvatiti desnom rukom a onda se okrećem prema majci koja odmah prilazi i pere mi pazuh i desnu ruku te na kraju i leđa.
Majka je u međuvremenu bacila moju potkošulju i iz torbe na hodniku izvadila čistu koju mi je dodala da ju držim u ruci dok me ona briše ručnikom a onda mi nježno navlači potkošulju, smrdljivu crnu vestu i moj maskirni prsluk bez rukava koji je složen ležao na klupici u hodniku preko mojih ručnih bombi. Sjedam na svoj dio madraca a brižna majka briše betonski pod nekakvom krpom a onda lavor sa prljavom vodom iznosi napolje i istresa ju u onu rupu pored kuće u koju praznimo i posude sa velikom i malom nuždom.
Već je oko devet sati pa Frankova majka u stranu pomjera posudu u kojoj se peče meso i podiže poklopac kako bi vidjela je li meso dovoljno pečeno a onda ga poklapa a na poklopac peći slaže tijesto koje će uskoro postati pečene lepinje. Kada je otklopila poklopac tada je božanstveni miris pečenog mesa ispunio podrum, naša su se usta ispunila slinom a onda se uz ovaj počeo širiti i miris pečenih lepinja pa smo svi kao hipnotizirani psići koji mašući repovima na pameti imaju samo hranu dok ostali svijet oko njih više ne postoji. Ove beskvasne lepinje su samo obično tijesto od bijelog brašna zamiješanog sa malo vode i soli ali kada se peku na metalnoj ploči improvizirane peći šire miris hrane na kojoj živimo već više od mjesec dana pa taj miris u našoj glavi izaziva čitavu simfoniju osjećaja.
Provjerite što sve nudimo, nećete vjerovati svojim očima!
Desetak minuta svi kao siročići sjedimo šutke na svojim mjestima i samo promatramo pečenje lepinja uživajući u mirisima pečenog mesa i lepinja a kada su napokon ispečene, moja majka ustaje i sa praznim tanjurom prilazi Frankovoj majci koja skida lepinje i slaže ih na tanjur. Kada je završila, skida poklopac sa zdjele u kojoj se peče meso, moja majka već drži drugi tanjur pa Frankova majka žlicom pažljivo vadi pečene ploške krumpira i kocke luka koji su se pekli u zdjeli pored komada mesa a onda na jednu stranu tanjura slaže pečeni luk a na drugu ploške krumpira.
Prizor je čudesan, treptavo svjetlo uljanog žiška dovoljno je jako da svi uživamo u pogledu na bijelu paru koja suklja iz otklopljenog lonca i tanjur na kojemu su pečeni luk i ploške krumpira natopljene u mesnom saftu. Naše disanje je toliko tiho da se u podrumu čuje samo zvuk krčkanja masti ispod pečenog mesa, pucketanje goruće cjepanice i moj mačak koji se uvalio nekome u krilo pa tiho prede.
Mirisi pečenog mesa, krumpira i luka toliko su intenzivni da su u trenu nestali svi smradovi ustajalog i vlažnog zraka, plijesni, smrada znoja i odjeće pa čak i očaravajući miris pečenih lepinja. Ovo je veliko iznenađenje kojemu se nismo nadali jer smo za večeru očekivali samo pečene lepinje a sada uz njih imamo krumpire natopljene u mesnom saftu i komade luka a to je za nas u ovoj situaciji stalne gladi isto kao i da jedemo ovo slasno pečeno mesu u kojemu ćemo uživati sutra.
HAKOM Hrvatska regulatorna agencija za mreĹľne djelatnosti - Vi ste pitali
Majke potom na tanjure svakome slažu po dvije lepinje veličine ženske šake, dvije ploške krumpira i jednu kocku luka a onda Frankova majka na svaki tanjur preko krumpira prelije po jednu žlicu safta iz zdjele, poklopi ju a moja majka podijeli tanjure. Večera traje dobrih dvadesetak minuta a zanimljivo je što zbog sporog hranjenja svi imamo osjećaj kao da smo se prejeli nekim obilnim mesnim obrokom a zapravo smo pojeli iznimno malu količinu hrane. Dodajem tanjur mojoj majci koja ih sakuplja i slaže jedan na drugoga, odlaže ih na stol a onda uzima čašu sa uljem, tankim iverom pali žižak pa čašu i tanjure odnosi u prostor ispred podrumske sobe.
Odlaže čašu sa uljanim žiškom na policu pa tom rukom na hoklicu stavlja pravokutnu plastičnu posudu zapremine oko 10 litara a onda iz druge ruke u nju odlaže tanjure. Rukama prihvaća kanistar i nalije malo vode pa rukom pere tanjure bez deterdženta a onda ih pažljivo i dugo briše čistom krpom pa slaže na policu. U trenu se na naša lica vraća osmijeh pa svi zajedno, tiho, ali od srca pjevamo ovu staru hrvatsku pjesmu zbog koje je moj otac Od početka rata imamo dogovor da tijekom noći, osoba koja želi uči u nečiju kuću a posebno u onu u kojoj su smješteni ili branitelji ili civili, nekoliko puta prije ulaska vikne svoje ime.
Vidim da je i zapovjedniku drago kada čuje da su njegovi vojnici spremni i ovako teško ranjeni nastaviti borbu za razliku od mnogih muškaraca koji se sakrivaju po podrumima i odbijaju nam bilo kako pomoći u ovoj teškoj borbi kada svaki dan u Vukovaru gubimo po najmanje pedesetak branitelja. Nisu mi uspjeli izvaditi komadić gelera iz noge a ja nisam pristao na operaciju jer onda ne bih mogao hodati a ovako će rana zarasti a geler ću izvaditi poslije rata. Ako se rane ne upale već za nekoliko dana računajte na mene za stražu a u slučaju napada ja sam odmah na raspolaganju, završim rečenicu i nasmiješim se.
Predlažem da se svi vi stariji povučete sa ove naše prve linije zajedno sa svojim obiteljima u grad jer je pitanje dana kada će pasti i ovaj položaj. Nakon što je sve ovo ispričao, zapovjednik spušta svoju glavu, moj otac grli majku koja se suzdržava od plakanja, Frankov otac pali novu cigaretu pa primi ruku svoje žene a Franko i ja samo šutimo spuštenih glava.
Ustaje se sa madraca a za njime i zamjenik te uz pozdravljanje čvrstim stiskom ruku odlaze u obilazak drugih kuća u kojima su civili kako bi ih obavijestili o nužnosti odlaska u grad.
Vrane po navici preko Dunava dolijeću u grad, ali sad se hrane lešinama životinja i ljudi...
Ustajem i ja pa molim zamjenika zapovjednika da mi posudi baterijsku lampu jer moram otići po čistu odjeću a vratiti ću je za sata vremena u podrum kuće u kojoj spava. Predaje mi baterijsku lampu uz upozorenje da ju što manje palim jer više nema baterijskih uložaka pa sa zapovjednikom izlazi iz podruma. Moja majka u očevom zagrljaju tiho plaće a on ima izraz lica odsutnog i duboko zamišljenog čovjeka, Frankovi otac i majka šute i drže se za ruke… Strašno mi je žao naših roditelja što će sada možda i zauvijek morati napustiti svoje kuće, svoje naselje a možda jednog dana i svoj grad Vukovar.
Mogu samo pretpostavljati kakva se sada pitanja roje u njihovim glavama, poput: gdje će uopće otići kada svi znamo da su sva gradska skloništa prepunjena civilima i ranjenicima isto kao i podrumi obiteljskih kuća, hoće li ih netko uopće htjeti primiti, što će jesti, što ponijeti od dokumenata, vrijednosti i stvari a da stane samo u jednu vrećicu…. Naše su dvije obitelji među imućnijima u gradu, roditelji su sagradili velike katnice, vozili su dobre automobile, imaju vikendice na moru i pristojna imanja izvan grada ali za koji dan kada budu morali napustiti svoje kuće biti će samo četvero prosjaka koji će sa po jednom vrećicom u ruci moliti ljude da ih prime u svoj podrum.
Novac i zlato danas nemaju nikakvu vrijednost i ne mogu kupiti nečiju dobru volju i sažaljenje kako bi ih primio u svoj podrum pa će sada poput prosjaka ići od kuće do kuće i moliti nepoznate ljude da svoj podrum podijele sa još četiri jadnika koji su ostali bez svoga doma. Moj je otac pogledao na ručni sat pa je ustao i pojačao radio prijemnik ali zbog razgovora sa zapovjednikom i desetak minuta ove sumorne šutnje prošle su vijesti pa sada u deset i dvadeset i tri minute spikerica govori prognozu vremena.
Ne mogu ostati u podrumu jer me guši ova teška tuga koja se osjeti u ustajalom podrumskom zraku pa ustajem, skidam prsluk a na sebe navlačim jaknu, uzimam baterijsku lampu i samo tiho kažem ocu da idem po neke stvari u našu kuću. Izlazim iz kuće, obilazim ju pa se naslanjam na južni zid kuće, palim cigaretu pa naizmjence udišem dim cigarete a onda hladan čisti zrak kojim se širi miris paljevine.
Potpuni mrak narušava desetak buktinja gorućih kuća i nebo prekriveno plaštem milijardi zvijezda. Omamili su me svježi hladan zrak i nikotin iz dima cigarete a raspoloženje mi popravlja gledanje u zvijezde pa se opušteno divim ovoj nebeskoj ljepoti a onda ispred mojih očiju nestaju pojedine zvijezde pa s nevjericom promatram još pažljivije ali događa se isto. Zatvaram oči pa ih protrljam šakom desne ruke, prvo jedno a onda i drugo, pa opet gledam u nebo ali ponovno sa obzora ispred mojih očiju nestaju pojedine zvijezde.
Zbunjen sam, očima pregledavam nebo pokušavajući odgonetnuti što se događa ali u jednom trenutku skrećem pogled prema plamenovima gorućih kuća koji se dižu visoko u nebo i osvjetljavaju ga pa tek tada vidim jato šišmiša kako po nebu izvode vratolomije te love insekte i noćne leptire. Duboko sam odahnuo pa se i nasmijao iz svega srca jer sam posumnjao u svoje psihičko stanje zamišljajući da po nebu lete nekakvi nevidljivi svemirski brodovi.
Bacam čik na pod, gazim ga čizmom a onda polako, čuvajući bolnu nogu, šepam kroz gotovo potpuni mrak do moje kuće pa tek onda palim baterijsku lampu i prelazim preko komada cigli, drveta, crijepa, betona i probijam se na kat kuće do moje spavaće sobe. Na moje iznenađenje ormar i odjeća razbacani su po cijeloj sobi, odjeća je izbušena gelerima, iscijepana i vlažna jer iznad moje sobe već odavno nema plafona a umjesto njega vide se samo drveni rogovi krova, pokoja crijepna letva i otvoreno nebo prepuno sjajnih zvijezda.
Primjećujem da su posvuda po uglovima sobe nekakve nakupine koje mi sliče na plijesan ali imam osjećaj da se pomjeraju nakon osvjetljenja baterijskom lampom pa se približavam i osvjetljavam jedan kut u kojem uočavam više desetaka zelenih i smeđih smrdljivih Martina. Probuđeni snopom svjetlosti pospano se pomjeraju a meni tek sada postaje jasno zašto ova prostorija tako neugodno smrdi pa mogu samo zaključiti da je poslijepodnevna eksplozija granate u mojoj sobi a koja je uništila ormar ujedno i uznemirila smrdljive martine pa su ovi osjećajući opasnost ispustili veću količinu svoje smrdljive tekućine.
Razočarano silazim niz stepenice razmišljajući koje su kuće u naselju napuštene i gdje bih mogao pronaći donje rublje i hlače moje veličine a onda se sjetim kuće moga susjeda koji ima dva sina moje visine a kako su već mjesec dana negdje na sigurnom izvan Vukovara odlučujem pregledati što su ostavili od stvari. Hodam u gotovo potpunom mraku nekih dvjestotinjak metara uživajući u tišini i prelijepom nebu prekrivenom zvijezdama koje su mi pomogle da vidim ogromne rupe na cesti koje su napravile neprijateljske granate ali i sovu koja je obrušavajući se proletjela nekoliko metara ispred mene i spustila se na travnjak gdje je neka životinjica nekoliko puta ciknula a onda je opet uslijedila tišina.
Došepao sam ispred najveće katnice u našem naselju, upalio sam baterijsku lampu i polako se penjem na kat, prolazim pored velike kante koju su vlasnici prije odlaska postavili ispod rupe na stropu a koja je sada do vrha puna kišnicom. Ulazim u prijateljevu sobu i tamo vidim ormare prepune pažljivo opeglanih i složenih odjevnih predmetima koji još uvijek mirišu na čistoću a blago i na omekšivač mirisa ljubičice. Postavljam baterijsku lampu na jednu policu a onda uzimam jednu deblju crnu vestu, nekoliko gaca, potkošulje, čarape i jedne hlače, Levisove farmerice sa toplom postavom.
Sve stavljam na jednu plahtu i skupljam krajeve pretvarajući je u vreću a kako bih ju mogao lakše nositi, potom uzimam baterijsku lampu i hodam hodnikom prema stepenicama koje vode u prizemlje. Slučajno osvjetljavam kantu sa vodom i na pamet mi pada ideja da iskoristim ovu vodu i operem donji dio tijela pa da odmah na svoje oprano tijelo obučem ovu čistu odjeću. Odlažem stvari na hodnik pa odlazim u kupatilo gdje iz tuš kabine uzimam šampon za tuširanje i jedan ručnik, vraćam se do kante, sa sebe skidam čizme, pa hlače, gaće i na kraju smrdljive i ljepljive čarape.
Kako na lijevoj nozi iznad koljena imam zavoj, savijam desnu nogu u koljenu i čučnem pored kante dok lijevu nogu držim ispruženu tada sa namjerom da se nakvasim vodom, desni dlan zaronim u kantu i ostajem u šoku. Voda je ledeno hladna, negdje približno isto kao i vanjska temperatura koja je sada oko sedam stupnjeva pa u šoku stišćem zube i šakom ispunjenom vodom, brzo kvasim donji dio tijela sve do koljena.
Otvaram poklopac plastične bočice šampona, stavljam ju između brade i vrata pa jednim stiskom brade punim šaku šamponom, brzo premazujem tijelo a onda još brže, tresući se i cvokoćući zubima, ispirem šampon pljuskajući se hladnom kišnicom. Prihvaćam ručnik i trljam sve mokre dijelove tijela a onda ustajem i brzo navlačim gaće pa u ruku uzimam i hlače ali me strašan smrad mojih nogu podsjetio da moram oprati i njih pa odlazim u prijateljevu sobu i dovlačim stolicu, sjedam a onda ponovno, dršćući, prvo kvasim pa šamponiram i dobro isperem svoje noge, obrišem ih i tek onda navlačim prvo čarape a na kraju, polako i pažljivo nove hlače.
- Vrane po navici preko Dunava dolijeću u grad, ali sad se hrane lešinama životinja i ljudi....
- ideje za upoznavanje u Nova Gradiška Hrvatska?
- Zabava za odrasle velika gorica, klub za odrasle hr sex u slavonski brodu!
- Strategija prometnog razvitka Republike Hrvatske.
Navukao sam svoje vojničke čizme ali nikako ne mogu jednom rukom zavezati mašnu pa sav iznerviran ustajem, uzimam one stvari ostale u plahti, skidam svoju jaknu a onda i smrdljivu crnu vestu pa na sebe oblačim ovu čistu i mirišljavu vestu a preko nje i jaknu. Svu iznošenu i smrdljivu odjeću nogom šutam u kut hodnika pa izlazim iz kuće držeći smotuljak odjeće u plahti desnom rukom a u ranjenoj ruci baterijsku lampu.
Izlazim iz kuće i gasim baterijsku lampu pa tek sada vidim da je mrak toliko gust da ne vidim gotovo ništa, palim baterijsku lampu i postajem svjestan da je za ovih pola sata koliko sam se zadržao u kući, cijelo naselje prekrila magla koja je toliko gusta da se i uz baterijsku lampu vidi svega dva metra u pravcu snopa svjetlosti.
- brzi spojevi za starije osobe u Velika Gorica Hrvatska!
- mreža za sastanke u blizini Zaprešić Hrvatska?
- scena zabavljanja Županja Hrvatska.
- Uštedite s HAK-om.
Hodam polako i osjećam se kao da se na ovaj dio svijeta spustio pakao, vlada sablasna tišina a svuda oko mene ruševine kuća i raščupana stabla izlomljenih grana, osjećam se nervozno i napeto jer sa sobom nemam svoje oružje a kako je ovo prva linija u svakom trenu u naselje mogu izbiti neprijateljski izvidnici ili specijalci.
Ubrzavam hodanje a noge razvlačim u dugačke korake pa zbog napetosti, grča i brzog hoda osjećam neugodnu i tupu bol u rani na nozi ali isto tako i na ramenu i nadlaktici. Ljut sam zbog njihove neozbiljnosti, naime, kako nas je svakim danom sve manje, trebali bismo spavati dva sata pa dva sata biti budni u pripravnosti i onda dva sata na straži ali razumijem da su svi premoreni čestim dnevnim borbama i neprestanim stražama a sve to traje već dva mjeseca bez odmora.
Gasim baterijsku lampu pa kako sam i obećao zamjeniku zapovjednika, odlažem ju na stolić uz rub južnog zida a onda palim svoj upaljač i polako izlazim iz podruma. Po izlasku iz kuće gasim upaljač pa poput slijepca u mrkloj noći umjesto sljepačkog štapa koristim svoju desnu nogu sa kojom opipavam i provjeravam put koji dobro poznajem a poneki bljesak noćne granate samo me usmjerava na pedesetak metara dugi put koji moram propješačiti do kuće u kojoj sada spavam. Treba mi dobrih deset minuta hoda u potpunom mraku a onda se pred ulazom u naš podrum javim da znaju tko dolazi a nakon odgovora iz podruma idem prema slabašnom svjetlu uljanog žiška i ulazim u podrum baš u trenutku kada svira uvodna špica za večernje vijesti u jedanaest sati.
Sjedam na madrac i pažljivo slušam svoje prve vijesti nakon tjedan dana koliko nemamo napajanje za radio tranzistor. Ponovno granate i mine na grad, ponovno kršenje zadane riječi. Gospodin Rašeta namjerno zaboravlja da komandira i četnicima. Priznanja su stigla i sinoć kada su u naselju Lužac uhićeni ljudi čudnog izgleda i vrlo duge brade. Teško je povjerovati, ali bilo bi kao na filmu. Svjedočenja su se nastavila i tijekom noći. Hrcan Stevan, rođen Moja jedinica veličine bataljuna prošla je iz Dalja preko Bobote i šume Đergaj.
No odmah u blizini šume dva su nam tenka uništena. Svaki pretplatnik ima pravo raskinuti pretplatniÄŤki ugovor bez naknade ukoliko se u postupku utvrdi da je operator javnih komunikacijskih usluga povrijedio odredbe pretplatniÄŤkog ugovora. Pritom napominjemo da ukoliko budete Ĺľeljeli zadrĹľati pretplatniÄŤki broj morate umjesto raskida zatraĹľiti prijenos broja kod Ĺľeljenog operatora. HAKOM je Visina antenskog sustava nije propisana. Sukladno ÄŤl. Vi ste pitali S obzirom da je Hrvatski Telekom d.